Autor: Anđelko Mijatović
Dani dr. Franje Tuđmana - Hrvati kroz stoljeća
Zbornik radova, Godište I., Općina Veliko Trgovišće, 2008.
str. 157. - 166.

Za čovjeka kakav je bio povjesničar, političar, državnik i prvi predsjednik nezavisne Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, koji je više desetljeća djelovao na opće dobro svoga naroda, teško je reći kada je u političkim prilikama komunističke Jugoslavije počeo osmišljavati program kojim bi hrvatski narod izborio svoj ravnopravan ili barem povoljniji položaj u toj državnoj zajednici u kojoj je bio općenito iskorištavan, potiskivan i zapostavljan, neravnopravan u svim odnosima i, zapravo, narod bez budućnosti u svakom smislu.

Na neriješeno hrvatsko nacionalno pitanje, s kojim se je susreo još kao dječak u obitelji vrlo angažiranog oca radićevca Stjepana Tuđmana i kao mladić sudionik antifašističkog partizanskog pokreta u II. svjetskom ratu, Franjo Tuđman je ukazivao u raznim oblicima svoga djelovanja, osobito u pisanim povijesnim tekstovima i predavanjima, prikazujući tešku sudbinu hrvatskoga naroda u monarhističkoj Jugoslaviji i ukazujući na što jedan narod ima pravo. Sjetimo se njegovih knjiga „Rat protiv rata“[2] iz g. 1957. i „Velike ideje i mali narodi“[3] iz g. 1969. i svega onoga što se zbivalo oko Tuđmana i njegovih rasprava pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, o čemu je otvoreno progovorio g. 1989. u knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti“.[4]

Na putu takvih Tuđmanovih razmišljanja njegov je tekst „Prosudba povijesnih odrednica što oblikuju hrvatsko nacionalno biće“ koji je priredio kao nacrt teza za Kongres hrvatske kulture g. 1971.,[5] kada je hrvatski narod doživljavao svoj „četvrti narodni preporod“. U toj studiji Tuđman je upozorio da „svako povijesno razdoblje i svaki politički, kulturni, nacionalni ili klasni pokret, štoviše, svaki naraštaj koji u životu nekog naroda ima rješavati neku posebnu povijesnu zadaću – bez obzira na to koliko svoje ciljeve gradi na poštivanju povijesnih tradicija, ili pak na revolucionarnom, a ponekad i na anarhističko-nihilističkom poricanju svih vrijednosti prošlosti – ponovo se i ponovo nađe pred zadaćom revalorizacije spoznaja i sudova o povijesti vlastita pokreta i naroda“. Posebno je upozorio na mogućnost primjene ideje samoupravljanja u radničkom i društvenom životu u pravu naroda na samoupravljanje „u svim područjima nacionalnog života“, odnosno „o pravu svakog naroda da na svom povijesnom i narodnosnom teritoriju može stvariti vlastitu državu. Ukazao je i na nužnost oživotvorenja toga prava u trenutku kada su na svjetsku pozornicu stupali „kao subjekti brojni, tzv. nehistorijski do jučer kolonijalni ili anonimni, narodi u razvoju, što istom započinju svoj povijesni put, a koji već danas , bez obzira na veličinu i na povijesne, kulturno-državne tradicije, zauzimaju svoje mjesto u svjetskoj Organizaciji ujedinjenih naroda“. Tuđman je dalje nastavio da je nerealno očekivati da će hrvatski narod zaboraviti da spada u povijesno najstarije narode, da se ne može odreći prava za vlastitom državnom suverenošću što proizlazi iz cijele njegove prošlosti, da je svoju nacionalnu državu imao prije dvanaest stoljeća, da nikad nije izgubio svoju državnost, osim u dvadesetogodišnjem razdoblju monarhističke Jugoslavije, da ju je okrnjenu obnovio u obliku Banovine Hrvatske, „u izvitoperenosti NDH u razdoblju okupacije i Hitlerova 'nova europskog poretka'“, ali i u „socijalističkoj revoluciji u Hrvatskoj“, kada je hrvatski narod pod zastavom socijalizma tražio pravo stvaranja svoje federalne države u jugoslavenskoj socijalističkoj zajednici „potpuno jednakopravnih i suverenih naroda“. Nastavio je da suvremeni povijesni trenutak zahtijeva da hrvatski narod neodložno preispita svijest o vlastitoj prošlosti, jer je „povijesna spoznaja uvijek jedna od najbitnijih konstitutivnih sastavnica u oblikovanju duhovnog bića čovjeka kao pojedinca i naroda kao cjeline“, da je hitan zahtjev „našeg doba da se ponovno ispitaju i prosude sve one povijesne odredbenice što bijahu i još uvijek jesu uzrokom da se hrvatski narod neprestano mora boriti za opstojnost na vlastitom tlu, za održanje ne samo državne nego i same nacionalne samobitnosti“, da pred suvremenom povijesnom zadaćom „konstituiranja hrvatske države, današnji naraštaji, poglavito političari, državnici i znanstvenici“ trebaju hrvatsku nacionalnu svijest osloboditi „svih regionalnih stranačkih i ideoloških ograničenosti, isključivosti i zaslijepljene zadrtosti“, odnosno da iz svih sastavnica hrvatskoga političkog života u novijoj povijesti treba izbaciti „sve što bijaše negativno, nerelano i zabluda“ i trebaju izvući sve što je bilo pozitivno, dajući svemu „određenu, povijesno zasluženu mjeru vrijednosti“. Tomu treba služiti „ukupna znanstvena djelatnost“, a posebnu pažnju treba posvetiti raščlambi pitanja: „1. Geopolitičkog položaja teritorija; 2. uzroka propuštenih 'povijesnih šansi'; 3. izvora, načina i svrhe održavanja more 'povijesne krivnje' hrvatskog naroda'; i 4. stvaranja državotvorne političke svijesti u svim slojevima hrvatskog naroda.“ Itd. U iznesenom prikazu vidljive su sve sastavnice Tuđmanova programa ujedinjenja svih hrvatskih snaga bez obzira na različitosti s obzirom na ideološku i političku pripadnost u stvaranju slobodne i nezavisne hrvatske države.[6] Da su toga i nositelji i branitelji jugoslavenskoga totalitarnog komunističkog sustava bili svjesni potvrđuje njihov pokušaj da i u ovom Tuđmanovu tekstu vide njegovu neprijateljsku djelatnost s ciljem da u javnosti stvori „lažno uvjerenje da se u SFRJ guši nacionalna svijest Hrvata i vrši odnarođivanje hrvatskog naroda, te da uopće višenacionalne zajednice ne mogu opstati u jednoj državi“.[7] Da je Tuđman bio u pravu potvrdili su dvadeset godina kasnije nestanci nekih višenarodnih država – Čeho-Slovačke, SSSR-a i Jugoslavije – u kojima su brojni narodi prisilno ujedinjeni u te netradicionalne države, održavane totalitarnim sustavima.

Takvim svojim razmišljanjima Tuđman je ukazivao i na nepovoljan položaj hrvatskoga naroda u komunističkoj Jugoslaviji koji je u onim vrlo zamršenim političkim prilikama II. svjetskog rata u Hrvatskoj pridonio velik obol u stvaranju te države. O svemu tomu otvorenije je progovorio sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća u intervjuima g. 1977. Za švedsku televiziju,[8] njemačku televiziju[9] i francuski radio „France-Internacionale“[10], zbog čega se Tuđmanu sudilo g. 1980. – 1981.,[11] i u raspravama „Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi“,[12] objavljenoj g. 1981. u Munchenu, i „Državnost nacija ključ mira Europe“, objavljenoj u Lidingu g. 1982., ali i u drugim tekstovima. Prikazujući prinos Hrvata u jugoslavenskom partizanskom pokretu, Tuđman je opovrgao sve one laži kojima su hrvatskom narodu pripisivani tobožnji zločini u Drugom svjetskom ratu. Takvim nastupima i porukama ukazivao je hrvatskom narodu da ima pravo na ravnopravan i dostojansveniji položaj u postojećoj jugoslavenskoj državnoj zajednici i da taj položaj treba sam izboriti. Sve je to poduzimao u okvirima određenih političkih prilika opterećenih dogmatskim komunističkim totalitarizmom i opasnim po vlastiti život.

Međutim, na osnovi vrlo lošega osobnog iskustva, podsjetimo se, između ostaloga, s 45 godina starosti je prisilno umirovljen, dva puta je osuđivan na zatvorske kazne i zabranu javnoga djelovanja, također i na osnovi vrlo teškoga ukupnog hrvatskog povijesnog iskustva, posebno u početku sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad je nakon Karađorđeva g. 1971., Jugoslavija krenula u još totalitarniji sustav, Franjo je Tuđman uvidio da se u takvim prilikama javno i u okviru postojećih političkih i državnih legalnih institucija ne može izboriti ravnopravan položaj hrvatskoga naroda u jugoslavenskoj državnoj zajednici, pa je u tu svrhu poduzimao i vrlo riskantne i određene ilegalne pothvate, osmišljavao je programe koji su trebali u određenom trenutku pridonijeti promjeni takvoga stanja i omogućiti povoljniji položaj hrvatskoga naroda u jugoslavenskoj zajednici ili izvan nje, u svjetskoj zajednici slobodnih naroda.

I. Pismo poznatom hrvatskom publicistu i djelatnom političaru Bruni Bušiću – smjernice za politički rad, g. 1977.

Prvi poznati Tuđmanov rad u tom smislu su smjernice za politički rad u emigraciji, sastavljene u obliku pisma i u kolovozu 1977. upućene Bruni Bušiću, poznatom hrvatskom publicistu i tada djelatnom političaru emigrantu.

U tim smjernicama Tuđman je ustvrdio da hrvatski narod, u osnovi svoje ukupne nacionalne samobitnosti i u skladu s kretanjem suvremenoga čovječanstva, traži punu državnu suverenost i samostalnost i uključivanje kao subjekta u međunarodni poredak u skladu sa „svojim i ničijim drugim probitcima“.

Tomu cilju moraju biti upravljeni svi napori svakoga nacionalno svjesnoga hrvatskog čovjeka, „bez razlike na idejno-političke, stranačke i vjerske razlike“; „toj ideji moraju težiti i služiti sve duhovne i fizičke sile hrc. nac. bića kako u domovini tako i u iseljeništvu“; u toj borbi sredstva i oblici borbe mogu i moraju biti različiti, od djela osobnoga samožrtvovanja do što šire legalne političke, kulturne, znanstvene i diplomatske djelatnosti, treba se natjecati i što više doprinositi, treba odlučno odbaciti sve sukobe i nadići sve idejne razlike; uzvisiti se iznad političkih razlika, posebno iznad osobnih simpatija i nesklonosti, zavisti, nepovjerenja, nerazumijevanja pojedinih koraka, treba se kloniti svega što može nepotrebno trošiti narodne sile ili unositi razdor i pomutnju, treba biti načisto sa svim tendencijama i njihovim pobornicima; osobito s onima koji bi mogli biti slijepo i svjesno oruđe tuđih probitaka, ukazao je na kobne neuspjehe hrvatske politike na prekretnicama dvaju povijesnih razdoblja u I. i II. svjetskom ratu zbog jednostrane usmjerenosti emigrantske politike i zbog iluzionizma i nezrelosti domovinske politike, ukazao na potrebu razborite afirmacije državotvornog jezgra u domovini i onoga vani, te njihovu sukladnost u bitnome. Pozivajući pri tome na razboritost i političko umijeće, osvrnuo se na nezainteresiranost zapadnih sila prema Hrvatskoj i na značenje rada hrvatske emigracije još od vremena monarhističke Jugoslavije pa do vremena pisanja tih smjernica, ocjenjujući ga nedovoljnim ali i nezamjenjivim.[13]

II. Nacrt programskih osnova Hrvatskog narodnog i socijalističkog pokreta (HNSP), g. 1977.

U traženju mogućih političkih rješenja hrvatskoga pitanja u ondašnjim političkim prilikama, Tuđman, u okviru svoje osobne odlučnosti i političke opredijeljenosti, godine 1977. kao korak dalje i za moguću domaću političku scenu u nadolazećem vremenu, sastavio „Nacrt programskih osnova Hrvatskog narodnog i socijalističkog pokreta“ (HNSP), osmišljen u četiri tematske cjeline – O potrebi i svrsi ovog nacrta, Suvremeni svijet i međunarodni europski poredak, Izvori i idejne osnove HNSP, Programske osnove HNSP – i očito pripremljen tako da bi se u određenom trenutku mogao prezentirati u ondašnjoj jugoslavenskoj stvarnosti. Tuđman je u tom nacrtu mogućega političkog djelovanja, radi oživotvorenja stvarne ravnopravnosti hrvatskog naroda u SFRJ, ukazao na nužnost političkoga programa u hrvatskom narodu, uočavajući sve povijesne i suvremene silnice hrvatskoga naroda, ukazao je na bezuspješnost Titovih diktatorskih postupaka, na tada nestabilan položaj Jugoslavije u Europi i svijetu i na unutrašnje i međunarodne zaplete u trenutku skorašnjega Titova odlaska s političke scene što će za hrvatski narod biti sudbonosno, te da bi se izbjeglo neželjene posljedice, Hrvati moraju: 1. znati što hoće i kako to postići; 2. u bitnim programskim ciljevima moraju imati ujedinjene sve demokratske društvene sile u domovini, iseljeništvu i na „privremenom radu u inozemstvu“ i 3. dolazeće događaje trebaju dočekati politički zreli i ujedinjeni te s jedinstvenim vodstvom koje će među unutrašnjim i međunarodnim prilikama biti na visini povijesnih zadaća i koje će sa svojim sastavom i programom ujediniti sve težnje i sile ukupnoga hrvatskog naroda; ukazao je na nužnost određivanja, na slijedu ukupnoga povijesnog iskustva i trenutnog položaja hrvatskoga naroda, na programske osnove hrvatske nacionalne politike i kritičkoga postavljanja prema svim čimbenicima, idejama i pokretima koji su uvjetovali dotadašnji hrvatski povijesni put i njegov položaj; ukazao je na osjetljivost geopolitičkog područja hrvatskoga naroda, na političke prilike u svijetu i međunarodni položaj Jugoslavije između SSSR-a i SAD, pri čemu je zaključio da hrvatska nacionalna politika, ako želi biti djelotvorna i dalekosežna, mora polaziti od svih pretpostavki i svih mogućnosti, zaključio je da se hrvatska nacionalna misao mora otresti „svih tlapnji i ideološko-klasnih ograničenosti i isključivosti“, i zasnovati se na sintezi svega pozitivnog u društvenom razvitku svoga naroda i svega čovječanstva, da Hrvatski narodni i socijalistički pokret mora biti nastavak svih prethodnih ideja i žrtava, pa i onih koji su se u II. svjetskom ratu našli na suprotnim stranama; da se moraju obustaviti sve političko-stranačke razlike i razmirice, da se svi trebaju okupiti u Hrvatskom narodnom i socijalističkom pokretu kao što je to bilo prije Karađorđeva 1. prosinca 1971. te da se ostave po strani sve političke razlike i svu djelatnost treba usmjeriti ciljevima općehrvatske politike.

Osnovne odredbe toga programa su, u skladu s ondašnjim političkim prilikama u SFRJ, demokratski samoupravni socijalizam, slobodna i ravnopravna Hrvatska u okviru nesvrstane jugoslavenske socijalističke zajednice, objedinjavanje svih demokratskih i socijalističkih snaga u Hrvatskoj, ostvarivanje savezništva sa sličnim snagama u drugim republikama i pokrajinama, postizanje razumijevanja za hrvatsko stajalište u svih demokratskih i antihegemonističkih saga, načelo samoodređenja svakog naroda za stvaranje svoje nacionalne države pa i pravo hrvatskoga naroda na nacionalnu državu osnovanu na demokratskim i socijalističkim načelima koja bi pristupila u jugoslavensku konfederaciju, sa zajedničkom obranom i vanjskom politikom, zajedničkim tržištem, monetarnom i carinskom unijom u kojoj bi svaka članica imala svoju vojsku, demokratsko rješavanje odnosa među svom narodima SFRJ, stvaranje nacionalnih država i konfederativne zajednice, osiguravanje punih političkih, društveno-gospodarskih i drugih prava svih građana bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, zauzimanje za nacionalna prava Hrvata u Bosni i Hercegovini i Vojvodini i u drugim susjednim državama gdje su Hrvati manjina, zauzimanje za politiku neutralnosti i nepripadanja vojnim blokovima, suradnja sa svim susjednim državama, usklađivanje društveno-gospodarskih odnosa, porast i homogenizacija proizvodnje, privredno-prometna integracija Hrvatske, posebna pažnja selu i poljoprivrednim proizvođačima, unapređivanje znanosti i kulture, zaštita hrvatskog jezika i izučavanje hrvatske nacionalne povijesti, puna politička i gospodarska demokracija, uspostavljanje pravila odnosa prema Katoličkoj crkvi ”koja je jedina oporbena snaga i koja uporno djeluje na očuvanje hrvatske nacionalne svijesti”, ukidanje svih oblika diskriminacije, sloboda savjesti i vjeroispovijesti, puna zakonitost rada i neovisnost sudova, ukidanje tajne političke policije, amnestija političkih osuđenika, revizija političkih poslijeratnih procesa ”klasnim neprijateljima” koji su bili osuđivani na osnovi iznuđenih priznanja i u montiranim procesima.[14] Dakle, radi se o jednom programu, nastalom na osnovi općega hrvatskog i europsko-svjetskog iskustva, prilagođenog mogućim prilikama jugoslavenske političke scene u nadolazećim vremenima.

III. Nacrt proglasa: U ime prigušene Hrvatske

Neposredno nakon što je izdržao svoju drugu zatvorsku kaznu, dr. Franjo Tuđman je g. 1985./1986., u sve zamršenijim jugoslavenskim političkim prilikama, ali i povoljnim društveno-političkim procesima u Europi, sastavio nacrt proglasa ”U ime prigušene Hrvatske!”, uočavajući sve silnice tadašnje jugoslavenske zbilje. U tom nacrtu, dokumentu koji svjedoči o tadašnjem državotvornom hrvatskom političkom razmišljanju, dr. Tuđman je upozorio na opću jugoslavensku krizu i na nužnost da se čuje i glas prigušene hrvatske misli iz razdoblja g. 1966.-1971., zatražio je napuštanje dogmatskih kalupa u tadašnjem jugoslavenskom društvu, svestrano povezivanje s Europom i sa svijetom općenito, ukazao je na odnos u Hrvatskoj prema tadašnjim aktualnim međunacionalnim problemima, ustao je u obranu dvomilijunskoga albanskog naroda na Kosovu; ukazao je na obračun jugoslavenskih hegemonističkih krugova s muslimanskim vodstvom u Bosni i Hercegovini i suočavanje Hrvatske s najvećim prijetnjama otkad je u državnoj zajednici SFRJ, te nužnost da u tadašnjim sudbonosnim trenutcima u hrvatskom vodstvu budu ljudi, koji će umjeti i htjeti odlučno stati na branik životnih interesa hrvatskog naroda; ukazao je na nužnost usklađivanja hrvatskih gledišta s povijesno utvrđenim životnim probitcima hrvatskog naroda i s općim prilikama i kretanjima u suvremenom svijetu, a jugoslavensku državnu zajednicu zamislio je samo kao ravnopravnu zajednicu I jedino kao dobrovoljni konfederativni savez ”povijesno samobitnih naroda” u kome će se osigurati normalan razvitak svakog naroda i ukloniti razloge trajnog suparništva među njima; upozorio je na preživjelost komunističkoga monopolizma i nužnost uvođenja pluralističke demokracije sa socijalističkim društvenim uređenjem, nužnost uvažavanja privatnog poduzetništva i osobne, pa i nacionalne, svakovrsne inicijativnosti i stvaralaštva čime bi u okviru takvih stajališta Hrvatska morala osigurati hitna rješavanja životnih pitanja čitavoga hrvatskog naroda, obustavljanje neodmjerenog odliva nacionalnog bogatstva, prometno povezivanje hrvatskog sjevera i juga, omogućavanje razvoja poljoprivrede i pomorske privrede, obrta, male i industrijske privrede, vraćanje hrvatskom narodu samopouzdanja, obustavljanje iseljavanja i opadanje prirodnog priraštaja u Hrvata, povezivanje domovine i hrvatskoga iseljeništva, razborito rješavanje svih bitnih pitanja u Jugoslaviji kao preduvjeta za normalan I skladan život svih naroda u SFRJ. i sl.[15]

***

Analizirajući tri prikazana programska teksta, uočljivo je da je pri njihovu sastavljanju dr. Franjo Tuđman imao na umu sve povijesne i suvremene sastavnice i silnice koje su oblikovale hrvatsko nacionalno biće, utjecale na njegov povijesni hod i pridonosile njegovu položaju u višenarodnoj jugoslavenskoj državnoj zajednici. Pri tome nije samo zagovarao rješavanje bitnih i glavnih problema hrvatskoga naroda, nego je s velikim osjećajem uvažavao probleme i svih naroda jugoslavenske državne zajednice, zagovarajući njihovo rješavanje u svestranom interesu, uvažavao je politička pluralistička i tržišna gospodarska kretanja u svijetu, te načela svjetske zajednice u svakom smislu, imajući na umu da će svijet prihvatiti samo demokratsku i modernu Hrvatsku.

Takve državotvorne programe mogao je osmišljavati samo čovjek koji je istinski proživljavao probleme hrvatskoga naroda i uvažavao norme međunarodne zajednice, u te programe ugrađivao je sve silnice hrvatskog naroda i sve dostignute političke tekovine suvremenog svijeta. Ti programi, objavljeni tek nakon stjecanja hrvatske nezavisnosti devedesetih godina prošloga stoljeća, prethodili su Tuđmanovu programu Hrvatske demokratske zajednice objavljenom g. 1989. i nekim drugim političkim i državnim dokumentima. Na postavkama tih programa dr. Franjo Tuđman, kao razborit i realan političar, vodio je hrvatsku politiku u vrijeme stvaranja Republike Hrvatske i njezina međunarodnoga priznanja, jačao njezinu obranu I pridonosio oslobađanju okupiranih hrvatskih područja, pa i njezinoj izgradnji u modernu državu, vodeći računa o svim unutrašnjim i međunarodnim silnicama.

Ukupni programski rad Franje Tuđmana na stvaranju hrvatske države, koji je vrlo velik i neizmjerljiv, bio je dugo i razborito osmišljavan, državotvornost i briga za ukupni hrvatski narod bili su obilježje njegova svakog političkog i državničkog poteza. Imajući sve navedeno na umu, sigurno je, da nije bilo dr. Franje Tuđmana, ne bi bilo suverene Republike Hrvatske, a s tim i svega onoga što čini hrvatski narod onim što jest, pa gdje bio.

[1] Prva i kraća inačica ovoga teksta objavljena je u knjizi „Dr. Franjo Tuđman – neoproštena pobjeda. Rasprave sa simpozija organiziranog u povodu treće obljetnice smrti prvoga hrvatskog predsjednika“, Udruga za promicanje hrvatskoga identiteta i prosperiteta, Zagreb, 2003., str. 107. – 120.

[2] Franjo Tuđman, Rat protiv rata, Zora, Zagreb, 1957.

[3] Franjo Tuđman, Velike ideje i mali narodi, Matica hrvatska, Zagreb, 1969.

[4] Franjo Tuđman, Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1969.

[5] Dubrovnik – Časopis za književnost, umjetnost, znanost i društvena pitanja, XIV./1971., br. 2, str. 14. – 21.; Vjesnik HAZU, II./1993., br. 1-3, str. 17. – 25..; Franjo Tuđman, Usudbene povijestice, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995., str. 187. – 195.

[6] Dubrovnik, n.. dj., str

[7] Franjo Tuđman, Usudbene povjestice, n. dj., str. 203.

[8] Franjo Tuđman, n. dj., str. 346. – 347.

[9] N. dj., str. 356. – 366.

[10] N. dj., str. 366. – 371.

[11] N. dj., 391. - 398., 433. – 444. I 516. – 521.

[12] Franjo Tuđman, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, Knjižnica Hrvatske revije, knj. 21., Munchen – Barcelona, 1981.

[13] Franjo Tuđman, Usudbene povijestice, n. dj., str. 318. – 325.

[14] N. dj., str. 326. – 345.

[15] N. dj., 658. – 661.