Pozdravni govor Predsjednika Republike na svečanom primanju prigodom božićnih i novogodišnjih blagdana za diplomatski zbor
Štovani doajenu diplomatskog zbora,
monsinjor Einaudi,
Ekscelencije,
Dame i gospodo,
Čini mi posebno zadovoljstvo zahvaliti monsinjoru Einaudiju na čestitkama i dobrim željama upućenim u ime svih predstavnika diplomatskog zbora akreditiranih u Hrvatskoj, te poželjeti svima Vama, Vašim obiteljima i suradnicima sretnu i uspješnu novu 1999. godinu.
Ovom našem tradicionalnom domjenku nazočni su predstavnici 75 zemalja, što svjedoči o razvijenim odnosima Hrvatske sa svijetom.
Time se potvrđuju gospodarske mogućnosti Hrvatske i naša djelatna konstruktivna uloga u promicanju mira na ovom području.
Godina koja je iza nas, po našoj je ocjeni bila uspješna, o čemu ću šire govoriti narednih dana u Hrvatskom državnom saboru. Za ostvarenje teritorijalne cjelovitosti Hrvatske, i za okončanje mandata međunarodnih mirovnih misija, dugujemo zahvalnost i međunarodnim ustanovama, osobito zemljama koje su na bilo koji način izravno sudjelovale. Uključenjem Podunavlja, Hrvatska je ostavila iza sebe teško vrijeme rata i stradanja, oživotvorivši san o stvaranju samostalne hrvatske države.
Valja spomenuti da je pod cijenu naših velikih odricanja, ostvaren veliki broj povrataka izbjeglica i prognanika, na svoja ognjišta. Vratilo se i više od 450 tisuća hrvatskih prognanika, i oko 55 tisuća Srba, što je, nakon svih ratova, u povijesti Europe primjer bez presedana.
Bitna značajka situacije u Hrvatskoj sadržana je u činjenici da smo uspjeli postići, i održati, društveno-političku i gospodarsku stabilnost, te dosta visoku stopu privrednog rasta. Svjesni smo da smo suočeni i s ozbiljnim gospodarskim problemima, te s nekim negativnim pojavnostima, rješavanje kojih će biti u žarištu sveukupne djelatnosti u ovoj godini. U onome u čemu nismo ostvarili željeni napredak, a prije svega u približavanju zapadnoeuropskim integracijama, ostaju nam i dalje strateške zadaće. Nadamo se da će i međunarodni čimbenici promisliti o svrhovitosti njihove politike prema Hrvatskoj.
S ovom godinom ulazimo na prag XXI. stoljeća, što je samo po sebi dovoljan motiv za nova pregnuća u izgradnji boljeg i sigurnijeg svijeta i međunarodnog poretka, za sadašnje i buduće naraštaje. Ne može biti dvojbe, da je u tome uloga malih zemalja i naroda, poput Hrvatske, nezamjenjiva i vrlo važna ne samo za očuvanje nacionalnih samobitnosti, već i za promicanje regionalne i šire stabilnosti i mira.
Ekscelencije,
Vjerujem da ćemo se, barem većim dijelom, suglasiti s gledištem da se stanje, kako u jednoj zemlji, tako i u određenom geopolitičkom području, ne može ispravno i objektivno promatrati bez poznavanja onih sveukupnih povijesnih zbivanja što su dovela do današnje stvarnosti i postojećih odnosa.
Polazeći od takvih, nedvojbeno ispravnih, pretpostavki, hrvatska politička i intelektualna, ali i najšira javnost - s velikim čuđenjem, pa i negodovanjem, doživljava držanje i kritički prosuđuje mnoge postupke određenih međunarodnih čimbenika prema Hrvatskoj.
Neki odnosi, i pojedini postupci, upućuju na zaključak, da se hrvatska povijesna i suvremena stvarnost uopće, ili nedovoljno, poznaje, ili štoviše zlonamjerno iskrivljuje.
Najočitiji dokaz tome jest skrajnje neosnovano ponavljanje zahtjeva da se “Hrvatska mora približiti Europi”.
I to usprkos neupitnih činjenica.
Sveukupno hrvatsko društveno i nacionalno biće, razvijalo se u okviru zapadno-europske civilizacije. Štoviše, hrvatski je narod dao znatan prilog i razvitku i obrani te civilizacije.
Neosporna je činjenica, da su na sveukupni povijesni razvitak, današnjih hrvatskih zemalja, u tvarnom i duhovnom smislu, utjecale tradicije antičke helenske i rimske, ali i ranokršćanske civilizacije.
O tome svjedoči njihova prisutnost u arhitekturi, umjetnosti i u filozofsko-literarnoj misli: od Splita i Dubrovnika, Korčule i Hvara, Krka i Osora, Trogira i Zadra, Pule i Poreča, Siska i Osijeka, Varaždina i Zagreba...
Po dolasku u ovo područje između Drave i Jadrana, Hrvati se opredjeljuju za zapadno kršćanstvo.
Hrvati u VII. stoljeću sklapaju — svjedoči car-pisac Porfirogenet, s papom Agatonom ugovor o nenapadanju na susjedne narode, u kojem se “tvrdom vjerom zakleše da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli”.
Godine 879. papa Ivan VII. u pismu hrvatskom knezu Branimiru, “sasvim izvrsnom mužu, slavnome knezu i voljenome sinu našemu”, izražava želju da uvijek bude “zdrav i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja”, “pobjednik i gospodar nad svim svojim neprijateljima”.
S papom i s Vatikanom, tadašnjim vrhovnim međunarodnim autoritetom, održavaju dobre i prisne odnose svi hrvatski narodni vladari, od kneza Trpimira do kraljeva Tomislava i Zvonimira.
U početnom razdoblju osmanlijske najezde na Europu, u Europi još nije završen stogodišnji rat. A od XV. - XVIII., stoljeća, kad Hrvatska nosi glavni teret sprječavanja osmanlijskog prodora na Zapad, Europom tutnji 30- godišnji rat (1618. - 1648.), od istoka do zapada, i od juga do sjevera.
Hrvatska je izgubila velika područja u Bosni i Slavoniji, ali je obranila sjeverno-zapadne dijelove i Zagreb, i onda kad je Sulejman Veličanstveni ovladao Budimpeštom i opsjeo Beč.
U to tragično doba, Hrvatska je, u povijesnoj literaturi znakovito s pravom opisana kao “reliquiae reliquiarum olim inclycit regni Croatie” (“ostaci ostataka nekoć znamenitoga kraljevstva hrvatskoga”).
Od pape Leona X. dobiva, tada — 1519. godine — priznanje, kao nijedna druga kršćanska zemlja: “najtvrđi štit i predziđe kršćanstva”.
No, od kršćanske Europe, zaokupljene vlastitim vjerskim i ratnim razdorima, nije bilo nikakve djelotvorne pomoći, osim što se i na europskim zemljopisnim kartama, sve do ovog stoljeća, područje do rijeke Vrbasa nazivalo “Turska Hrvatska”.
Unatoč tragičnim okolnostima u Hrvatskoj se, od doba humanizma i renesanse, razvija intelektualni život, na najvišoj razini, koji bijaše izravan prilog europskoj kulturi.
Marko Marulić (1450.-1524.), utemeljitelj hrvatske književnosti, koji piše na hrvatskom i latinskom, prevođen je na desetak svjetskih jezika (sve do japanskog). Znači prije Molierea i Shakespearea. Čitao ga je pomno i engleski kralj Henrik VIII., a i slavni Thomas Moore.
U hrvatskoj književnosti nastala je — na početku XVII. st. — “himna slobodi”, prije onih što veličaju francusku revoluciju ili američki rat za nezavisnost.
Hrvatska, pomorska, Dubrovačka Republika bila je među prvima koja je priznala nezavisnost SAD.
Hrvatski humanisti, latinisti i prosvjetitelji, znanstvenici, filozofi i umjetnici — Ivan Česmički, Ruger Bošković, Franjo Petrić, Antun i Faust Vrančić, Julije Klović, Luka Sorkočević, Juraj Dalmatinac, sve do Nikole Tesle, Ivana Meštrovića ili Milana Preloga — plodotvorno sudjeluju u europskom intelektualnom životu.
U Splitu je sačuvana druga u svijetu najstarija katolička katedrala, a u Dubrovniku jedna od najstarijih ljekarni u Europi i židovska sinagoga.
Među prvim tiskarama u Europi jedna je bila u Hrvatskoj. U Kosinju se tiskaju glagoljski brevijari, a 1483. i “Misal”.
U Hrvatskoj, kao u rijetko kojoj zemlji, imamo — već od srednjeg vijeka — pisane i stvarne osnove upravno-pravnog sustava.
To su vladarske isprave (carsko-kraljevske “bule”) o sloboštinama gradova (za Zagreb npr. 1094. g.), te brojni zakonici i statuti: npr. Vinodolski (1288. g.), Poljički, Dubrovački, Korčulanski, Istarski ...
U to doba, sustavnim dijelom uprave bio je i ustroj crkvene vlasti na biskupije.
Hrvatska je u zajednicu s Ugarskom (od XII. st.), i s Austrijom (od XVI. st.), ušla, kao posebna Kraljevina, sporazumom o personalnoj uniji.
Zlorabeći ratom uzrokovano slabljenje Hrvatske, i Budimpešta i Beč nastojali su personalnu uniju pretvoriti u svoju izravnu vladavinu, ali su hrvatski predstavnici tome pružali neprestan otpor.
O tome zorno svjedoči glasoviti prosvjed hrvatskog bana, Ivana Erdödyja, kad je u Habsburškoj Monarhiji, godine 1790., obraćajući se Parlamentu u Budimu, uzviknuo “Regnum regno non praescribit leges” (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone).
Borbu velikaških hrvatskih predstavnika za sjedinjenje i osamostaljenje hrvatskih zemalja, nastavili su, u preporodnom razdoblju, predstavnici građanskog stališa.
Starčević, Kvaternik i drugi pobornici hrvatskog nacionalnog pokreta, bili su mahom sljedbenici slobodarskih ideja velike francuske revolucije.
U ovom stoljeću, Hrvatska je iznjedrila jednog Stjepana Radića, narodnog vođu i političkog tribuna, koga su zbog njegova pacifizma s pravom nazivali “europski Gandhi”.
A u tom povijesnom presjeku, ne treba zaboraviti niti činjenicu, da je nasuprot namjera radikalnih, ustaških, hrvatskih nacionalista da ostvare državnu nezavisnost u okviru Hitlerovog europskog poretka, u Hrvatskoj došlo do najsnažnijeg antifašističkog pokreta (u jugoslavenskim i europskim okvirima), pod vodstvom J. B. Tita i dr. Ivana Ribara, koji su proizišli iz hrvatskog komunističkog i građanskog političkog života.
Često se u kritici hrvatske politike prema BiH polazi sa stanovišta, da je to miješanje u unutarnje stanje druge države. Pri tom se ispušta iz vida, da je hrvatski narod, od Drave do Jadrana, uvijek bio jedinstven, sudbinski povezan teritorijalno i duhovno. I to bez obzira kako su se mijenjale prilike u BiH: od pretežite pripadnosti Hrvatskom kraljevstvu i pojave posebnog (katoličkog) bosanskog kraljevstva, do trajanja i nestanka bosanskog pašaluka, te ponovnog uspostavljanja bosanskih granica u okviru jugoslavenske federacije i proglašenja (1968.) Muslimana posebnim nacionalnim entitetom.
I u ovo doba jugokomunističke i srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku i BiH, hrvatski je narod zajedničkim naporima obranio svoje postojbine, s napomenom da su bosansko-hercegovački Hrvati podnijeli srazmjerno znatno veće žrtve.
Štovani veleposlanici, Ekscelencije,
Uvjeren sam, da vam mnogima nisu bile dovoljno poznate bitne činjenice, i značajke, povijesnoga bića hrvatskoga naroda.
Nadam se, da će bolje upoznavanje s hrvatskom prošlošću i sadašnjošću pridonijeti tome, da realnije procjenjujete svrhovitost odnosa svojih zemalja, i međunarodnih čimbenika, prema Hrvatskoj.
U sklopu svega rečenog, posebno želim istaknuti da Hrvatska stiče sve više prijatelja, i sve veći ugled u svijetu.
Među najočitije dokaze za to spada, nedvojbeno, i nedavni drugi pastoralni i državni posjet Sv. Oca, pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Sveti je Otac beatifikacijom, mučenika jugoslavenskog komunističkog režima, kardinala Stepinca, te svojim porukama, odao visoko priznanje hrvatskoj crkvi, ali i čitavom hrvatskom narodu, i pozitivnoj ulozi demokratske hrvatske države u današnjem svijetu.
Dame i gospodo,
U svojoj sveukupnoj, unutarnjoj i vanjskoj, politici Hrvatska ostaje vjerna svom povijesnom biću.
Mi smo za učvršćenje mira i međunarodnog poretka na najvišim moralno etičkim načelima.
Zauzimamo se za prisne partnerske odnose sa SAD, kao glavnom svjetskom velesilom, te za uključenje u zapadno-europske integracije, na osnovama pune ravnopravnosti svih naroda.
Hrvatska ima gospodarskih i društvenih problema, koji su posljedica nasljeđa komunističkog sustava, okrutne agresije i teško savladivih tegoba prijelaza iz socijalističkog režima u sustav slobodnog društva i tržišta.
Na putu njihova svladavanja otvoreni smo za sve veću međunarodnu suradnju, s uvjerenjem da imamo dovoljno snaga i sposobnosti za uspješno rješavanje svih teškoća i problema.
Daljoj društveno-političkoj i gospodarskoj stabilnosti — uvjeren sam — pridonijet će još više i ovogodišnji parlamentarni izbori.
Hrvatska je već do sada dokazala da jest, i da ima sve pretpostavke da i nadalje bude, konstruktivan čimbenik u ovom dijelu svijeta.
Hrvatska Vlada, i javnost, očekuju od vas, predstavnika stranih zemalja i međunarodnih ustanova, da u duhu Povelje OUN i Bečkih konvencija, utječete na što djelotvornije oživotvorenje bilateralnih i općih odnosa, od zajedničkih interesa za učvršćenje pravednog međunarodnog poretka i mira u ovom dijelu svijeta.
S takvim željama, i očekivanjima još plodnije suradnje, čestitam vam — dame i gospodo — novu godinu, s iskrenim željama za osobno zadovoljstvo i mnogo uspjeha u vašem odgovornom radu.
Hvala!