Pobunu Srba ne bismo imali u Hrvatskoj da nije podržavana iz Beograda

Intervju dat za Vreme, 19. travnja 1993.

Razgovarao: Leon Davičo

Složili smo se da treba prekinuti rat i da normalizacija  bude preduvjet za opće razmišljanje o tome kako postići mir u ovom dijelu Europe i Balkana. Dogovorili smo se da ekstreme i u jednom i u drugom narodu treba smiriti, da će oni morati odložiti oružje i da treba dopustiti dobrovoljno preseljavanje stanovništva. Čak smo se složili da osnujemo jedan međudržavni odbor, ali sve je to bilo u okviru Panićeve vlade. Što se desilo? Nastavljena je agresija Srbije u Bosni i Hercegovini, a i - budimo realni - protiv Hrvatske. Mi ne bismo imali pobunu Srba u Hrvatskoj da ona nije bila podržavana iz Beograda oružjem i drugom opskrbom, dobrovoljcima šešeljevskim i arkanovskim, čak i mobiliziranim ljudima. Oni su iz Ženeve ponijeli naš nacrt za normalizaciju odnosa i mi smo očekivali njihove protuprijedloge. Mi smo spremni na razgovore, ali čekamo na inicijativu iz Beograda.

Kako vidite rješenje problema u Krajini?

Mi zahtijevamo da Srbi priznaju hrvatsku državu, a nudimo im sva građanska prava kao i prava etničke zajednice na najvišim europskim i svjetskim standardima. U suglasnosti s Europskom konferencijom o bivšoj Jugoslaviji, u suglasnosti s Badenterovom Komisijom, donijeli smo ustavni zakon u kojem se kaže da tamo gdje su Srbi imali većinu, u kotaru Knin i Glina, oni imaju potpunu samoupravu. Neka polože oružje, neka priznaju suverenu Hrvatsku, neka izaberu svoju vlast - mi i sada imamo u Saboru i u Vladi Srbe, imamo ih i u Vrhovnom i u Ustavnom sudu - i neka uđu u Županijski dom.

Kako ocjenjujete sadašnji trenutak Bosne i Hercegovine?

Još prije nego što je došlo do ovog užasnog rata kako u Hrvatskoj tako i u BiH, ja sam, želeći da spriječim to zlo, otvoreno razgovarao i sa Miloševićem i s Izetbegovićem, u četiri oka i zajedno, u Splitu. Rekao sam da za opstanak BiH nema drugog rješenja nego konfederalnog prihvatljivog za sva tri naroda koji moraju da budu konstitutivni. Nisu imali sluha za to.

U razgovorima s najvišim stranim državnicima, ne samo u  okviru europske, odnosno svjetske konferencije o bivšoj Jugoslaviji, rekao sam da postoje dva problema. Jedan, da srpska agresija treba biti zaustavljena. U početku, ona je težila pripajanju čitave BiH velikoj Srbiji, a zatim prisvajanju velikih teritorija. Drugi, privoljeti Muslimane da, isto tako, pristanu na razgovore i politička rješenja prihvatljiva za ostale. Tu smo i danas, s tim što se postavlja pitanje je li još postoji mogućnost da se, poslije sveg užasa koji se tamo zbio, organizira suživot ta tri naroda.

Hrvatsku vlast kritiziraju i predstavnici međunarodne zajednice kao što je g. Mazovjecki. Kažu da Srbi teško dolaze do domovnice. Uostalom g. Čičak je u jednom intervju u belgijskom listu rekao da Hrvatska na svoj način vrši etničko čišćenje ...

Dragi gospodine! Agresija, prvo, jugokomunističke armije a zatim četničkih elemenata protiv hrvatske vlasti izvršena je na hrvatskoj teritoriji i dovela je do proganjanja 300 tisuća hrvatskih ljudi i do totalnog razaranja četvrtine hrvatskog područja. U Drugom svjetskom ratu, koji znamo kakav je bio, a bio je užasan, potpuno su razorena samo dva hrvatska naselja - Boričevac i Španovica, dok je u ovom ratu 350 potpuno razoreno. Osam stotina crkava i kulturnih spomenika također. Prema tome, u tim i takvim okolnostima, jasno je da je bilo teško obuzdati gnjev hrvatskih ljudi i ne samo njihov, jer su se u tim krajevima koji su sada pod UNPA zonama našli i Mađari, Česi, Slovaci, svi. Jasno je da je bilo teško smiriti ljude mada smo sa svoje strane sve učinili da spriječimo akte pojedinačnih kršenja normi pravne države i nasilja. Ali, mi smo zauzeli stanovišta da svi Srbi, koji po općim zakonima imaju pravo na državljanstvo, moraju dobiti i putovnicu i domovnicu, da obitelji ne smiju razdvajati. Jest, u takvoj općoj atmosferi dolazilo je i do odlaska Srba (mada ne u mjeri o kojoj se priča), kao i do tih nemilih događaja gdje su ljudi koji su izgubili nekog člana obitelji, ili bili prognani, počeli rušiti srpske vikendice. Te pojave mi smo nastojali spriječiti; to ćemo i dalje činiti u naporima da stvorimo pravnu državu. A što se tiče izjava kao što je ova Čičkova koju ste spomenuli, tako govore ljudi koji se, ili nisu pomirili s idejom o suverenoj Hrvatskoj, ili nisu za demokratski poredak koji je u Hrvatskoj stvoren kroz tri, pa i četiri slobodna izbora ljudi koji bi htjeli nekakvu drugu vlast ili sebe na vlasti.

Hrvatska se optužuje da nema slobodu tiska. Posljednji primjer je "Slobodna Dalmacija" sa svojim novim upravnim odborom.

Imamo nekoliko listova u privatnim rukama. A, tko piše da u Hrvatskoj nema slobode tiska? Pišu u hrvatskim novinama oni koji su bili glavni predstavnici propalog komunističkog poretka. Oni koriste demokraciju da bi o tome pisali. Ne mislim da je ta sloboda tiska idealna, jer je i sloboda rezultat objektivnih okolnosti. Na osnovi stabilnosti demokratskog poretka, oni mogu pisati, mogu čak i predsjednika Republike ismijavati u satiričkim kazalištima, mogu se praktično povezivati kako žele. Mislim da je teško naći primjer da je i bilo kojoj zemlji u ratnim uvjetima bilo toliko slobode tiska kao u Hrvatskoj.

Kako reagirate na inicijative da se u Zagrebu ukine Trg žrtava fašizma, da se ulici da ime Mila Budaka, koji je možda bio književnik, ali koji je u povijest ušao kao rasist?

Prije svega, samostalnu Hrvatsku mogli smo stvoriti samo pomirenjem Hrvata. Nisu sve ustaše u NDH-a bili fašisti, nisu svi počinili zločine, kao, i sa srpskog stanovišta, nisu svi četnici bili fašisti i počinioci zločina. Povijesne su okolnosti te koje su dovele do podjele hrvatskog naroda na partizane i domobrane i ustaše, a na drugoj strani, srpskog naroda na partizane i četnike. I jedni i drugi imali su i svojih pozitivnih ideja, ne samo zločine. Mi smo u Hrvatskoj pošli putem pomirenja na demokratskim osnovama. U tome smo, u cjelini, uspjeli. S jednim demokratskim programom uspjeli smo svesti ekstremističke struje na margine. Kad se očekivalo da će HSP i ti koji se pozivaju na NDH i ustaške simbole dobiti 15 posto  do 20 posto, oni su dobili 5 do 6 posto glasova. Hrvatski preobražaj poslije izlaska iz jugoslavenskog socijalizma zaista je na demokratskim osnovama. Ne samo da sam osobno protiv toga da se Budaku da ta ulica, već kad je pitanje došlo do mene izričito sam rekao da se to obustavi. U Saboru sam izjavio da se demokratska Hrvatska ne može graditi na simbolima Drugog svjetskog rata i fašizma.