Ulomci iz dnevnika dr. Franje Tuđmana od siječnja 1972. godine do kolovoza 1984. godine
U nastavku ćete vidjeti neke ulomke iz dnevnika kojeg je dr. Franjo Tuđman pisao uglavnom tijekom svojeg višekratnog boravka u zatvoru – prvi puta 1972. godine, pa sve do 1984. godine.
Ono što je znakovito iz tih tekstova jest njegovo promišljanje iz kojeg je vidljiv životni put od mladića koji je pod očevim utjecajem počeo politički razmišljati o događanjima u Hrvatskoj, preko otrežnjenja od ideje marksizma, duboke patnje za vrijeme boravka u zatvoru i konačnog sazrijevanja u političkom smislu. U svim njegovim zapisima jedna crta prevladava – Hrvatska na prvom mjestu, te vječna borba za njenu državnost.
Iz povijesnog je aspekta zanimljivo pratiti ideju stvaranja samostalne Hrvatske davno prije povijesne šanse koja se počela stvarati 80-tih godina 20-tog stoljeća - način na koji se ta ideja isprepliće sa filozofskim razmišljanjima o demokraciji, pravdi i istini.
NEDJELJA, 6. VELJAČE 1972. – (27 dan).
Danas je četvrti tjedan mog zatočeništva u ovoj ćeliji.
Pošto se nisam pomirio s izgnanstvom iz društveno-znanstvenog života, u kojem su me držali četiri i pol godine, onda me eto zatvoriše.
A kako sam se s tim i mogao pomiriti u svojoj 45. godini? A što sam zapravo drugo radio nego ono izgnanstvo, na sreću u velebnim ljepotama zagrebačkog Tuškanca, iskoristio za intenzivan rad. "Velike ideje" (dva izdanja) i drugo (posve prerađeno) izdanje "Rata protiv rata" ostat će svjedočanstvo tog mog razdoblja, a vjerujem i od neke vrijednosti u hrvatskoj povijesnoj književnosti. Treba tu dodati i raspravu o Radiću i hrvatskoj državnosti.
PETAK, 11. VELJAČE 1972. – (32. dan).
S kim sam ja to zapravo suočen, tko to protiv mene stoji kao režiser koji je povukao konce, a tko kao stvarni istražitelj što priprema "dokazne materijale" kojih nema i ne može biti. Jer ovi tu, s kojima imam posla već 32 dana, od Šijana i Jurline do Markovića i Jovanovića, to očito nisu.
Prema tome tko? Protivnik je znači nepoznat, impersonalan, s njim se čovjek ne može suočiti.
Politički ga doduše nije teško utvrditi. Ni onog zbiljskog, ni onog što je samo sredstvo tog prvog, povijesnog, unatoč tome što se igra uloge protagoniste.
Ne bi bilo oportuno ni mudro da već sada iznesem sve što o tome mislim. I za povijesne ocjene prilike moraju dozrijeti.
NEDJELJA, 19. OŽUJKA 1972. - (69. dan)
Stjepan Radić, taj vidoviti narodni vođa, u punom smislu te riječi, koji je uvelike pridonio oblikovanju moderne hrvatske nacionalne svijesti, koji je prvi ujedinio razuđene hrvatske dijelove, koji je bio sinteza pravaškog samohrvatstva i onog što je bilo pozitivno u ideji južnoslavenskog ujedinjenja, čovjek koji je 1918.-1920. postavio programske osnove hrvatskog nacionalnog života, što nisu izgubile ništa na vrijednosti, jer još uvijek nisu dostignute, ni u današnjim južnoslavenskim ni u europskim dimenzijama; taj i takav Stjepan Radić, kad je znao da ima takoreći gotovo cio narod za sobom, jednog trenutka (u zatvoru 1919.-20.) zdvaja nad sudbinom svojom i svoga naroda, baveći se mišlju da napusti politiku, a kad to nije učinio onda je bio ubijen, kao pas, usred parlamenta, u doba kad je bio vođa najjačeg nacionalnog pokreta u Europi.
…U tom povijesnom slijedu i ja u zatvoru u sklopu "vođa kontrarevolucije" hrvatskih nacionalista.
Jedina satisfakcija: moji povijesni tekstovi bili su podloga za nacionalno osvješćivanje suvremene hrvatske inteligencije, i što je osobito važno u komunističkim redovima, onda kad se jedino sa stajališta marksizma moglo nešto govoriti; i možda najvažnije: moj pokušaj ujedinjavanja razdrtog hrvatstva.
…
Jedina utjeha: nijedna žrtva nije bila uzaludna pa neće ni ova naša, ni moja među njima.
NEDJELJA, 2. TRAVNJA 1972. – (83. dan).
Iz kakvih sam ja to krvnih sazviježđa svoga oca i majke nastao i tko me obdari takvim usudom da sve na svijetu moram doživljavati tako duboko: lijepo i osjećajno, tužno i bolno, tragično i jadno?!
Ako me svaki susret s krajolikom rodnoga kraja uvijek iznova gane do suza - to je valjda zato što je tako pitomo nježan ali i otporan i turoban, što se u njemu - kako reče Matoš - zrcali duša hrvatskog čovjeka...
…
Ako me svaka ljepota u prirodi i u čovjeku trone do ganuća, a svako zlo i nesreća povlači u ponore patnje, to je valjda zato što sam nepopustljivi sentimentalni idealist koji se nikako ne miri da je život takav, sve misleći da bi mogao i morao biti drugačiji.
Ako povijesnu sudbu svoga naroda osjećam dublje - to je zbog grijehova pradjedova, otaca i vlastitih i spoznaja što bi već jednom valjalo učiniti da ona ne bude takova.
Ako taj svoj naravni, napredni nacionalni osjećaj, zbog kojega sam pošao i u revoluciju moram plaćati zatvorom kao tobožnji kontrarevolucioner, onda je to zato što se kontrarevolucionarna birokracija i hegemonija obračunava s izvorima revolucije na hrvatskom tlu, a pogotovu zato što je hrvatstvo još uvijek roba što je neki filistri i furtimaši sad skuplje sad jeftinije prodaju za vlastite probitke i opsjene iluzije, a to neko mora plaćati.
PETAK, 14. TRAVNJA 1972. – (95. dan)
Dan kad je depresija tako duboka i neizrecivo bolna i teška da do svijesti jedva i dopre tiho otpora da je ta subjektivna žrtva potrebna na kalvarijskom putu vlastitog naroda do nekakvog izlaza, da to uostalom nije osamljena žrtva, jer su nas - što reče Krleža - legije, a što na jarbol pribijaju prvo admirale i to je normalno. I potrebno.
Da, da, znam, znam. Sve znam. I neću pokleknuti. Ali kao čovjek eto kako se, pateći, osjećam baš zato što su trenutačno horizonti tako zamračeni i na putu prema tom izlazu ja sam već puna četiri desetljeća, od svoje desete godine kad me je otac kraj žandarskih bajuneta što su bile od 1929.-l935. takoreći svakodnevno pod prozorima, slao kao dijete s porukama i s tiskanim materijalima.
I dokle stigosmo na tom putu. Otac već sa 44 godine završio pod tragičnim okolnostima: utjeha - ugled u narodu i ime posebno istaknuto na spomeniku kao prvom članu ZAVNOH-a iz Hrvatskog zagorja, a ja u svojoj pedesetoj - ovdje u zatvoru što smo ga znači sami stvarali za sebe i očeve nasljednike iz razdoblja borbe protiv šestosiječanjske diktature, i za hrvatske predstavnike revolucije i za njihove sinove.
Kad je tako, onda je znači povijesno nužno i neizbježno!? Da, brus. Zbog hrvatske gluposti, idiotluka i karijerizma. Opet se pokazalo: jedna te ista politika posve je drukčija u Sloveniji, u Srbiji, u Makedoniji pa čak i u BiH. U Hrvatskoj da je bilo pameti mogla je biti najmudrija.
Još jedna povijesna šansa, još jedna povijesna pouka. Još jednom posječeni hrastovi u jedva oporavljenoj hrvatskoj šumi. Ostaje neiskorijenjena šikara ali kad će opet narasti i mlado stablje i zrelo drveće što jedino može služiti za temeljnu građu? Ne zdvajam što se tiče povijesnih izgleda.
Znam isto tako da osobno nisu veliki oni što znaju ploviti samo onda kad vjetar puše u jedra. To uostalom osobno nikad nisam ni činio. Ili sam išao protiv struja i vjetra ili sam u borbama bio naprijed tražeći i otkrivajući putove.
Valja izdržati i iz pada, privremena poraza, očeličen i oplemenjen novim spoznajama i povijesnim mudrostima opet i opet dokazati vrijednost svoga djela, plemenitost svojih ideala, veličinu svoga značaja.
I opet, i opet, treba nam muževnosti i mudrosti, i pameti, i znanja, i umješnosti. Prije svega biti i opstati, po mogućnosti sa što više zdravlja.
SRIJEDA, 19. TRAVNJA 1972. – (100. dan)
Tako, eto, dovršava moj stoti dan u sužanjstvu!
Sto dana i još sto prokletijih noći! Dan više od 14 tjedana; koliko je užasno dugih sati? 24 x 100 = 2.400 sati! Puta 60 minuta = 144.000 minuta! Grozne brojke koje same po sebi i nisu mnogo u moru ljudskog života, ali kad je svaka minuta ponor jalove prošlosti i beznadne budućnosti, a takvih je bilo odveć i preveć za svisnuto srce i uznevjerenu dušu, onda je dobro da sam čak i tako izdržao.
Preživio sam i tih stotinu dana strahotnih trenutaka u kojima je mrak natkriljavao ne samo sve izlaze nego čak i smisao svrhovitosti bilo kakvog daljeg puta. Izdržao sam jer sam morao. Zbog ljubavi i zbog mržnje. Više zbog svih i svega drugog nego zbog sebe samog. A neizvjesnost i dalje traje. Svedena jedino u nešto realnije okvire. Ali zato nije nimalo podnošljivija.
Čak i te olakotnosti koje dadoše meni a valjda i drugim političkim zatvorenicima često teško podnosim: likvidiranje finim komunističkim načinom. Sve u najljepšim rukavicama, ideal od postupka i zakonitosti.
…
Koliko sam puta želio doviknuti: ne trebam obzira, želim čiste odnose, čiste račune!
…
Jesam li se promijenio u tih stotinu dana? I da! i ne! Mudriji za jedno takvo životno iskustvo svakako. I pametniji, toliko da sam danas zaključio da više ne idem u "šetnju" u ono smetlište, kad mi je soba jedva pola manja.
Človek se vuči dok je bedast! A nigdar spameten ne vumre.
Nešto još na tu "obdanicu" stotu o ovim zabilješkama.
One su zapravo samo podsjetnik kako sam se osobno osjećao, i kako su vanjske stvari, tj. zbivanja i događaji tekli.
Ono što bih zapravo kao povjesničar o svemu tome htio i trebao reći: zašto sam se našao tu; moje prosudbe uzroka i posljedica, moje ocjene glavnih protagonista s jedne i s druge strane, te moja predviđanja povijesnog tijeka zbivanja na ovom tlu - nisam bio u stanju pisati iz razumljivih razloga.
Ali te dnevničke bilješke bit će mi podlogom da ih napišem onda kad neće moći poslužiti drugoj svrsi nego onoj što ću napisati.
Često sam se dvoumio da li da ih uopće pišem kad ih ne mogu pisati profesionalno?! Pisao sam ih jer su mi pomogle preživjeti, jer će mi ostati podsjetnik i za kroničarsko i za povijesno razmatranje.
PONEDJELJAK, 1. SVIBNJA 1972. – (112. dan)
Prvi svibanj, koji se ne smije zvati svibanj već Prvi maj! Isto kao što se i komunistička organizacija ne smije zvati strankom nego partijom! I ne smije imati tajnika a pogotovu ne zaboga glavnog tajnika već jedino sekretara. To je marksistički i internacionalno. Pa i jeste. Tako su svoje stranačke prvake zvali i Živković-Jevtićeva JNS i Stojadinovićeva JRZ, a nećemo valjda rabiti tu neke hrvatske separatističke riječi.
No, pustimo te mudrolije, nije riječ u riječima no u sustavu mišljenja i svrsi djelovanja tih organizacija.
NEDJELJA, 14. SVIBNJA 1972. – (125. dan)
Danas mi je pedeseti rođendan!
Pedeset godina života, u kojem sam više puta zaželio da bi bolje bilo da ga ne živim, da me nema, da nestanem… ali u kojem se valjda nikad nisam osjećao tako bolno, bespomoćno kao na današnji dan…
Osvrćući se unatrag na svoj život, nemam se čega stidjeti. Osim “oživotvorenja” svojih društvenih ideala! Inače, štoviše, mogu se ponositi!!
Život u bijedi; u borbi za više i “najviše” društvene i nacionalne ideale; u ratu i revoluciji; u smrtnim pogibeljima; na grobljima; u naporima i samoodricateljskim požrtvovanjima u radu da to bude ono za što si sudjelovao u tolikim žrtvama; u trudu i nastojanjima da se znanstveno osmisliš, opravdaš, povijesno otkriješ kako i kuda treba i ne treba; život uspjeha i priznanja i ljubavi jednih, a poricanja i mržnje drugih; život rada i bježanja od vlasti i političkog besmisla u znanstvene sfere…
Dospjeh ovdje zasluženo! Samo ne za ono zašto me okrivljuju! A sve za što sam živio i radio 50 godina kao da se nepovratno sunovratilo u provaliju, u bezdani ponor.
A ipak nije.
Vjerujem jako velik broj intimnih prijatelja i poštovatelja…
I pismeno djelo…
I vjera da ta žrtva ipak nije uzaludna. Već danas je naplaćuju furtimaški za sitne ustupke koje drukčije nisu mogli izvojštiti, a jednom će doći i povijesna ocjena i priznanje. Jednom će i taj hrvatski narod moći reći istinu o sebi…
Za sad mi preostaje mali tračak nade da ne mogu naći razloga da me do kraja unište.
PONEDJELJAK, 19. LIPNJA 1972. – (161. dan)
(iz pisma Vanji Radaušu)
… Kao povjesničar, s osobitim zadovoljstvom bilježim, da je ta Vaša izložba prvo likovno, kulturno-povijesno svjedočanstvo sablasnog mraza i besmislene provale oluje što u uzvitlanoj prašini skršiše mnoge još i nerascvjetane pupove cvijeća i još ne sazrijele plodove naših voćnjaka i žitnih polja, pa i mnoge korijene plićeg i neotpornijeg šiblja naše šikare. Ali, kao što nikada do sada sve bure i olujine nisu mogle, tako ni ova sadašnja nepogoda neće moći uništiti sve korijenje domovinskog raslinstva…
Može biti i nekoliko “misirskih” strašnih godina, ali energija prirodnog obnavljanja života i težnja čak i svakog bilinskog stvora da nađe svoje slobodno mjesto pod suncem - ne može se uništiti…
Ta je Vaša izložba uvjerljivi povijesni dokaz da čovjek, i narod, ne samo da ne može zaboraviti olujnom slijepom tučom potučeno ili mutnom poplavom odneseno raslinstvo svoje zemlje, ili bilo kakvom mračnom silom zgažene plodove svoga podneblja, nego štoviše, da će ga svaka takva nepogoda još većma učvrstiti u spoznaji da jednom mora naći načina da ukloni ili da se zaštiti od svih onih sila što mu himbeno zagorčavaju pa čak i sam život; da jednom mora smoći i snage i mudrosti da ukloni korov sa svojih njiva i polja, korov pomoću kojeg i haraju sve pošasti što nam plave i odnose naše ljetine i sprečavaju gajenje onakvog raslinstva kakvo bi najbolje odgovaralo naravi našega tla i potrebama domaćeg puka, pa da umjetnici svoje domovine mjesto “crnih” mogu praviti “rascvjetane” vizije svoje zemlje!
PETAK, 2. TRAVNJA 1982.
Ali ima ona stara: tko ostane čovjek ili ne poklekne u baruštini zla i pokvarenosti – ostaje u trajnoj uspomeni – ljudi.
…
Bez vjere u plemenite ideale – čovjek postaje licemjeran ili živina.
…
Najteže mi je sačuvati pribranost, ali i tu sam vještinu morao prisvojiti …
…
Valja ispiti svoju čašu do kraja, makar se kod toga pitali: Bože, Bože zašto si me …
ČETVRTAK, 29. TRAVNJA 1982. (108-dan)
Čudi me zapravo da sam se u društvu ovih džentlemena s gornjih i donjih krugova, da i onih srednjih kapotinskih i toliko konsolidirao…
Možda je to zato što bačen u ovaj bezdan vječnosti, čovjek dolazi do spoznaje da vrijedi jedino pozabaviti se sobom. Jedini kutak svijeta koji ti je dostupan, a toga nisam dakako, bio svjestan prije ove nesreće …
I na mom slučaju potvrđuje se ono pravilo: tko želi dobro drugima, domovini, čovječanstvu, čak i žrtvujući se za to, na kraju donosi muke ne samo sebi nego i svojim voljenima … Je li za to dovoljna naknada, da to donosi posebne koristi i sreće objektu svoje opsesije?! Nisam li bio toliko opsjednut svojom istinom, da nisam imao vremena uživati onakav život kakav je bio. Je li to "poslanje" poriva i značaja slabost ili jakost čovjeka?!
…
Jamačno, svatko tko nosi nešto u sebi, tko ima nešto reći mora očitovati nezadovoljstvo životnom čamotinjom, nepravdom. Ali, je li riječ istine za druge, i ovo intenzivno proživljavanje patnje – što po Solženjicinu i dr. – nije samo za zlo, dovoljna naknada za zbiljski život …
Ta, i ovo je još zbiljskiji život … Proučavajući ponovno i ponovno svu svoju prošlost – do ovog ukletog mjesta, bili se odrekao baš onog što te usudno vodilo ovamo?! Svakako ne. To je nedvojbeno bitniji, vredniji dio mog bivstvovanja. Odreći se istine za kojom si pošao značilo bi odreći se sama sebe.
…
Lišen svega, čovjek zapravo postaje svjesniji baš tih vrednota. I u njima nalazi spoznaje spokoja, mira, čak i radosti patnji, za koje, očito, većina nije kadra po svom sustavu, ni spremna po svom shvaćanju života.
…
Ipak zov dvojbe ostaje uvijek: ne može biti blaženstva i radosti života u jadu i čemeru boli i poniženja.
…
Ljudsko i povijesno značenje žrtvenog čina i kobi patnji …
Nije li sav taj jad u pomrčini sramotnog bivstvovanja, u ovoj dolini sodomskoj, prevelika cijena za (nečitko) svega životnog, za ukinuće dostupnosti najobičnijih životnih žudnji i želja?!
Da ne znam da ovo nije samo nesreća, ne bih mogao izdržati ni dan. Ali, jamačno, nije ni sreća. Premda mi je očito bilo suđeno. Nijedan, izvanredan korak, da ne velim hrabar čin u životu ne prolazi bez zle kobi. Kad ne bi bilo toga prevladala bi močvara nemorala, trulež laži i svakojake nepodopštine. Bič istine i suze stradalnika i patnika goniči su besmisla životne (nečitko) …
SRIJEDA, 5. SVIBNJA 1982. (114. dan)
Neizvjesnost sudbine, koja me prati od tada.
Pred usudom, jamačno, nisam uzmicao, već gotovo hrlio u susret. Nije to bila nikad pustolovna pustopašnost, nego neki unutarnji poriv, vezan za svjesno opredjeljenje ali i iracionalni poziv. Koga? Krvi? Naravi? Obiteljskih gena?
U petnaestoj reče mi otac: "Sad si socijalist, a budeš li se pogospodio – kao drugi kad svrše škole – ne dolazi mi pred oči!"
SRIJEDA, 12. SVIBNJA 1982. (121 dan)
Prema tome: valja naći spokojstvo duše i u ovakvu bezdanu ponoru.
Čovjek ostaje ono što jest, sa svojim dostojanstvom ako ga ima, u ovim prilikama. U pogubnim teškoćama obogaćen još dubljim životnim spoznajama.
PETAK, 14. SVIBNJA 1982. (123 dan)
Danas mi je, dakle, šestdeset!
Već, i još k tome u ovakvim prilikama.
A mogao bih reći i – tek! S obzirom na sve ono što sam proživio.
U djetinjstvu – rano bez majke. U zrelosti od trinaeste godine školovanje vlastitim rukama. Partizanija 1941-45; generalstvo, profesura, Institut, knjige, povjesničarstvo – "povijesne" bitke, (nečitko), pedeseti rođendan u zatvoru u Petrinjskoj, a šestdeseti, eto, na robijanju u Lepoglavi. Dom i svijet; obitelj, prijatelji i protivnici. Znani i oni daleki, zakulisni; iz domovinskih i međunarodnih okolnosti.
…
60 godina = 720 mjeseci = 2.240 tjedana = 21.900 dana!
Koliko mi još ostaje? Neizvjesno malo? Ili deset godina? Ili možda dvadeset da sa osamdeset uđem u treće tisućljeće (2002!) ili 28 do Krležijanske starosti od 88 što bi bilo do 2010. U svakom slučaju znatno manje od dosadašnjeg: ili neizvjesno malen broj dana, ili u povoljnijem slučaju 3.650 (70 g.) ili 6.570 (80 g.) ili 10.220 (88!).
…
Intimno želio bih doživjeti 80-tu! Dotle bi se valjda vidjelo štošta iz naše nacionalne sudbine, iz svjetske … A tada bih znao što će biti i iz moje unučadi …
A moja briga za njih, za moje odvjetke, bolje reći moja ljubav prema njima, osobito u ovim danima ne bi bila toliko duboka, intenzivna da nije istovjetna s ljubavlju prema Hrvatskoj domovini. Štoviše da ova nije kao sveobuhvatna – i mojih predaka i moja i njihova – još i veća …
U svakom slučaju jasno je: dana više nije ostalo beskonačno kao na početku puta. Kad su pred nama bile beskrajne mogućnosti. Okviri su suženi. Iluzije i tlapnje – raznesene životnim burama. Preostalo, valja proživjeti ljudski zrelo. Što će reći što mudrije i djelotvornije. Svrsishodnije. Ljudski običnije a povijesno svrhovitije. Sretnije.
…
Obzirući se unazad ne moram biti nezadovoljan. Bilo je burno. Bilo je dostojanstveno. Nije sramotno niti besmisleno čak i ovo surovo iščašenje iz života, u kojemu je čovjek gotovo beznadno izložen usudu hrvatskog prokletstva … Naprotiv povijesno – uvjeren sam – dobit će na značenju.
Ovo razapinjanje na križ robijanja, na svoj je način gore od fizičkog umorstva. Ali ta strahota nosi u sebi i inkarnaciju mučeništva u nove osobne i povijesne vrednote … Svaka nesebična žrtva pro patria nikad nije bila uzaludna. Njen viši smisao dobiva na značenju vremenom …
Na iznimnom životnom putu kojim sam pošao, vođen svojim usudom, patnje su bile neizbježive. Tragično je za mene što me prate i u ove pozne godine …
To je cijena koja se plaća, kad se svoja zvijezda vodilja slijedi iz čista srca, iz uvjerenja, bez proračuna. Kao dosljedan sljedbenik ideje o slobodi i istini svoga naroda, možda i iskupljenih svojih mladenačkih zabluda, nužno sam u ovakvim prilikama morao postati zarobljenik i zatočenik filistarskih nepodopština, birokratskog farizejstva i dogmatskog karijerizma …
Da nisam bio spreman trpjeti za svoja uvjerenja, mogao sam otići u inozemstvo, kao profesor, pisac, analitičar u neki institut.
Od toga me odvratila spoznaja: sudba ovog naroda rješava se na domovinskom tlu …
Je li moj put i ovdje mogao biti drugačiji? Nije, ako nisam htio iznevjeriti krv svoga oca i najdublje osobne spoznaje.
…
iz generalsko-profesorsko-direktorskih vrhova svjesno sam pošao neizvjesnim putom iskanja povijesne istine i pisanja o njenoj svrsi, kao dokaz žive luči u hrvatskom narodu da o svojoj sudbi sam govori kao dokaz što će sve činiti Hrvati dok sloboda ne postane njihovom svakodnevnicom …
Našavši se rano u političkim vrtlozima, davno sam i spoznao da u političkom životu, pa i životu uopće, valja imati moralne hrabrosti za suprotstavljanje slijepim strujama i mutnim bujicama, ali i trijezne razboritosti. Manje zasukana steklištva a više umješnosti mirenja suprotnosti. Sklad nikad nije jednostavan …
…
Moji ustupci u najzrelije životno doba bili su posljedak sveukupnosti životnih i povijesnih spoznaja – samo djelomično iskazani u knjigama i javnoj djelatnosti. Ali isto tako na svoj način, u službi svoje mladosti: radi premošćivanja zabluda, vraćanja duga i oživotvorenja onog dijela ideala što izdržaše kušnje vremena i ne iščeznuše, već naprotiv otkriše putove humanističkih osnova čovjeka, naroda i društva …
U stvarnosti sve se svodilo na to da se izgnaju magle s hrvatskog tla i pohrvate hrvatska obzorja u najplemenitijem smislu … U svrhu što bezbolnijeg, povijesnog kretanja. Liječenja golemih rana prošlosti. A protiv njihova produbljivanja.
U tom nastojanju bio sam poprilično osamljen. Doduše ne sam. Bili su tu na svoj način Ivo i Veco, Kole i Šibl, Krleža i njegov krug, ali uglavnom dok smo imali vjetar u krmu … Ipak bile su tu stalno one skrivene veze s mnoštvom mrtvih prethodnika i živih nepriznatih sumišljenika.
Spoznaja imperativa vremena: ako zaista želite slobodu – ljudsku, nacionalnu – valja je uzeti. Vlastitim naporima.
Vraćanje u povijest bilo je neizbježno. Na neusahle izvore … . Radi dijaloga sa sadašnjošću. I otkrivanja izlaza iz stranputica …
Pri tom mi nije padalo na um da postanem nekakva povijesna ličnost. Želio sam biti na visini svog poziva. Svog životnog puta …
Osvjedočen da se osobna i nacionalna spoznaja ne smiju zatomljivati, sitnim karijerističkim ili kunktatorskim(?) obzirima.
Jer, sudbinu pišemo sami!
…
Nije bilo bitno: hoću li doseći plodove. Bit je u smislu. A zadovoljstvo u ispravnosti, pravednosti čina. U radoznalosti ishoda i pod cijenu tragičnosti napora … I sve kobnosti posljedica i po mene i najbliže …
Povijesna nužnost. Nekome je bila suđena i takva uloga u misteriju povijesti, koja se nikad ne može objasniti samo racionalnim činiteljima, pa ni spoznatljivim porivima.
I tako, sa svojih šezdeset, imam iza sebe gotovo sve svoje snove. I spoznaje. i rezultate pregnuća. I razočarenja. I nesmiljene, surove udarce biča sudbine, osobne i nacionalne. Pa i one socijalističkih ideja. Zanose mladosti, plodove životne zrelosti, nedovoljne promišljenosti pojedinih koraka i sve dokučene mudrosti …
U svjetskoj povijesti mnogi su nacionalni prvaci i odličnici pera prošli torture progona, zatvora i ponižavanja. Nažalost još više u našoj. I moj je slučaj samo nastavak u nizu: Zrinjski-Frankopan, Eugen Kvaternik, Stjepan Radić, Milan Šufflay, Ivan Pilar, kardinal Stepinac, August Cesarec, Otokar Keršovani, Ivan Goran Kovačić, itd. itd.
U svim tim poniženjima, stradanjima i smrti čuvala se luč svijesti i slobode, nade i opstanka usprkos svemu …
Iz kobi i nesreća stjegonoša različitih generacija i ideja, postupno se oblikovala misao nadolaženja hrvatskog teritorijalnog i ideološkog partikularizma …
Pa ako sam dao i mali prilog tome – sve moje patnje i stradanja nisu bile uzaludne.
SUBOTA, 15. SVIBNJA 1982. (124 dan)
Što će biti s umnošću čina? Djela objavljenog kao dokaz opstojnosti i neuništivosti misli. U službi pravde i istine.
Bez kojih ne mogu zamisliti svoju opstojnost.
…
Ili da sloboda nije i ne može biti drugo do sloboda za suprotno mišljenje.
…
Ne mogu ja biti drugo no hrvatski povjesnik… U tome je bit moga poziva, predodređenosti moje sudbine i svrhovitost moje djelatnosti.
PETAK, 4. LIPNJA 1982. (144. dan)
Koliko sam se puta razočarao u ljudima zbog njihove himbenosti ili provale barbarstva ili kukavičluka iz njih onda kad to nisam očekivao.
Griješio sam, očito, u nastojanju da ljude sudim pretežito po moralnim vrijednostima. Po značaju. Zaboravljajući da su svi višesložna bića. Čak i genije (primjer Krleže) satkani od veoma protusložnih vrlina i mana. Što veći čovjek, to više zla u njemu uz dobro koje prije očituje.
U beskrajnoj okrutnosti svoje patnje, danas sam jednako spreman za praštanje i razumijevanje ljudskih nesuvislosti, iako mi prave vrijednosti znače mnogo više no ikada.
…
Čovjek postaje to moralniji što je nesretniji. Ali ne i umniji.
…
I sada kad sam prisiljen da se sklanjam u najdublju dubinu samoga sebe, da živim u svijetu misli, u potpunoj osami od svega ovog suludog stanja oko mene, ipak je najvažnija spoznaja, koja me održava, onaj vanjski svijet mojih bliskih iz obitelji, ali i duhovno iz cjeline intelektualnog i moralnog bića.
U bolu zbog gubitka svega što život čini životom drži me znači ta duhovna povezanost s bliskima, ali se kadikad javi i strah u moru pitanja da oni vani ne postanu ravnodušni prema mojoj patnji. Osobito oni koji bi morali biti svjesni da sam pribijen na križ stradanja zbog istine o povijesti, pa prema tome i sudbine hrvatskog naroda.
Na to me nuka spoznaja o moralnoj dvoličnosti u radovima inteligencije, koja zna poprimiti oblike najpodlije lopovštine i kukavičluka …
Baš oni koji bi morali ne razlikuju ništa iz filozofije povijesti o granicama vlasti i o nužnosti čina iz slobode uvjerenja.
…
U strahotama patnji koje su nas snašle, meni preostaje utjeha, da sam u hrvanju s magluštinama zabluda na kraju platio ceh za razbijanje fame i "crne legende" da su na hrvatskom tlu učinjeni razmjerno najveći zločini u drugom svjetskom ratu.
…
Dakako, i ja nisam iznimka od pravila da nema čovjeka koji ne bi mogao požaliti neke svoje poglede ili postupke iz mlađih razdoblja svog života – ipak u cjelini ostaje činjenicama: samo težnja za istinom, pravdom i slobodom dovela me je u ponor robijanja.
PETAK, 18. LIPNJA 1982. (158. dan)
Nije li izvorni grijeh čovjeka u pokušaju da se otme običnom životu uzletima u ne znam kakve sve sfere i visine?!
SRIJEDA, 20. LISTOPADA 1982. (282. dan)
Stalno otkrivamo istine poznate od antičkih vremena da svaki monopol vodi u propast!
Najprije smo apsolutizirali "iskustvo naše revolucije" i solili pamet svim komunističkim strankama Europe što nisu bile tako pametne.
Onda smo dignuli nos do neba svojom hrabrošću i mudrošću u otporu prema Staljinu, pa smo htjeli povesti cijeli (nesvrstani) svijet svojim putem …
A zaboravili i u prvom i u drugom slučaju na objektivne okolnosti koje su nam to omogućile: geopolitički položaj, rješavanje nacionalnog pitanja, međunarodni odnošaji …
Potom smo izvjesili zastavu samoupravljanja, a plovili i dalje neokrnjenim lenjinističkim ustrojem …
Puni sebe (nečitko) smo između Istoka i Zapada naplaćujući skupo svoju "korisnost" za jedne i druge.
Kad su nas pročitali i prestali biti naivni – moramo vraćati dugove i živjeti od vlastitog rada. Tako se razruši naša kuća od karata, pokazavši se u svoj golotinji ekonomske, političke i moralne krize i nemoći sveukupnog ustrojstva da nađe izlaz iz nagomilanih proturječnosti.
Pri tom osobito porazno što su se u vodstvu našli ljudi nedorasli povijesnim zadaćama, koje bi teško dokučili i zbiljski prvaci i vođe.
Za nove zadaće potrebni su novi ljudi, nove misli i pogledi i nov način činidbe ili djelovanja.
Ljudima valja vratiti ne samo narušeni standard nego i poljuljano samoupravljanje, izgubljenu vjeru u bilo kakve programe. A to …
Trenutačno su obezvrijeđene sve premise na kojima se stvarala "nova" zajednica – SFRJ.
Došlo je ponovno vrijeme odluka: za pojedinca, za društvo, za pojedine narode, za zajednicu …
…
Ljudskim bićima, a pogotovu ne cijelim narodima ne može se manipulirati vječno nekažnjeno. Navlastito ne u krizno doba.
Mediokritetske figure i shvaćanje mogu samo još više zamrsiti i onako do kraja zakučaste prilike …
…
Nesreća je u tome, što se u monopolističkim društvima prvaci ne moraju – tako misle i tako se vladaju – osvrtati na javno mišljenje, već na prekrajanje partijskog ustroja po svome kroju. No, sada ni to više nije dostatno. To je i dovelo dovdje.
Ili – ili. Ili demokratizacija – ili totalitarizam. Svejedno kakvih značajki. Za pojedinca i društvo ništa se ne mijenja ako ostaje sputan totalitarističim okvirima i pod zamaskiranim krilaticama.
Za SRH je najveća tragedija što se u danim okolnostima našla obezglavljena: otišao Tito, Bakarić na umoru, a ostali takvi da se oni međusobno ne raspoznaju a kamoli u saveznim okvirima …
Imali izlaza? Dakako da ima … samo …
PETAK, 12. STUDENOG 1982. (305. dan)
U mladosti vjerovao sam u utopijski lik socijalizma, a sada me obuzima sve groznija tjeskoba pred licem njegova dosadašnjeg ostvarenja, od Lenjinove avanture u oktobru, preko Staljinova totalitarističkog ustroja do Titova samoupravnog koraka", što u biti čovjekove sudbine još podjednako zelenim voćem rađa od kojega trnu i zubi i duša …
…
Marksistički determinizam i "neutralna" znanost podjednako vode u bespuće, ako čovjeku ne ostane mogućnost ljudskog, slobodnog, izbora. U svemu. Da, u svemu. Preduvjet da ne postane rob, svejedno kakvog birokratskog ili totalitarističkog ustroja.
Mogućnost snivanja i pjevanja o slobodi i istini. Tu nadu ništa ne može nadomjestiti.
…
Zašto se nove ideologije toliko upinju da izbrišu povijesno, što će reći i ljudsko pamćenje, i zašto im to nikada do kraja nije pošlo za rukom – u odgovoru na to pitanje leži i odgovor o opstojnosti nekih ljudskih vrijednosti i iluzornosti napora da se svijet učini po nečijem receptu.
Sve one što su se htjeli do kraja obračunati s povijesnošću čovjeka i naroda – snašla je povijesna kob samouništenja u sukobu dobra i zla, stvarnosti i ideala, opstojnosti ljudske vrste i suludih ideja da se od nje za trajna vremena izgradi mehanički stroj i bezoblična masa.
Ako su za života bili usamljenici i mučenici, to su u povijesti bili svjetionici bez kojih bi bilo daleko mračnije nego što je u zbilji i bilo.
…
Poniženja za plemenite ciljeve, našla su uvijek svoje uzvišenje, kao što su i uzvišenja zlom stizala na pravo mjesto.
…
Sve sumnje i dvojbe, što mi ne daju mira ni danju niti noću, konačno se mire u još većoj odlučnosti.
Uvrede što dolaze iz neznanja i gluposti – bole također, ali stradanja što su posljedak hrvanja sa silama zla – osnažuju životne sile s ove i one strane tamničkih zidina.
Bez tragičnih zapleta nema rješenja drame.
Bez društvenih kriza – nema kretanja.
Plaćam, i koliko ću još morati i moći izdržati, kao što su i toliki drugi, koji se posvetiše ljepoti istine i slobode.
Vrijednost čina ostaje bez obzira na trenutačan ishod. Objava istine u mraku, postaje još istinitija u svjetlosti.
…
I na kraju, ako sam došao u sukob s ovakvim socijalističkim i nacionalnim ustrojem – što još uvijek počiva na lenjinističkim načelima – nisam napustio ideale o socijalnom društvu u slobodi čovjeka i naroda.
PETAK, 19. STUDENOG 1982. (312. dan)
Mogu li moćni nemoćnici, ili nemoćni moćnici, uopće biti razboriti?! Zasukanost vlastodrštva jamačno im zamagljuje i vlastita rasudišta. O pravičnosti, dakako, uopće ne može biti ni riječi. Tek o probitačnosti s njihove točke gledišta. U njihovim glavama glavinja metež revolucije. Do mira se nikada vinuti neće u svojim posunovraćenim dušama …
Obmana i nasilje nikad ne vode do duševnog zdravlja. Kako onda očekivati išta – razumno?!
Možda, ipak, jer nužda i zakone, pa i ponašanja mijenja. Jedino ona može ih prisiliti da napuste puteve što već desetljećima vode iz zla u gore …
…
Može li se iz ove kvadrature kruga uopće ikuda? Uvijek se nekuda ide, pa i onda kad se nikuda ne kreće već sve dublje pada …
Izvorni grijesi naši nisu u našem ponašanju – nego u našem sazviježđu. A kako na njegove putanje uopće djelovati?! Kojim silama?
Duhom. I vjerom. I nadom.
Da bismo mogli trajati.
PETAK, 24. PROSINCA 1982. (347. dan)
Svoju priču "Isus Krist u Flandriji" – (nečitko) "Filozofskim studijama – u kojoj se bavi smislom "znanosti, povijesti i književnosti" – Honore de Balzac završio je riječima:
" – Vjerovati – rekoh u sebi – to znači živjeti! Nedavno sam vidio gdje prolazi sprovod jedne monarhije, valja braniti crkvu!"
Balzac je to napisao 1831.
Koliko sam sprovoda od tada doživio kao povjesnik, a koliko i osobno!? I država, i ideologija, i ideja, i filozofskih sustava, o ličnostima što su ih pronosile da i ne govorim.
Da, vjerovati da bi se moglo živjeti.
Sve sile razuma nisu dovoljne da bi se shvatio ovaj metež besmisla i rasula ljudske pameti.
Zar čovjeku zbilja ništa ne preostaje no nada u bogo-čovjeka, da se ne bi prepustio stihiji umiranja; da bi održao u sebi nadu, - (nečitko – nadu?) svih izgubljenih nada u smrtnog čovjeka i sva njegova filozofiranja da on treba da bude mjerilo svemu.
Vjera kao nada u uzvišeno središte života. Nada da ćemo na kraju ipak utažiti neizmjernu žeđ za beskrajem boljeg i pravednijeg svijeta …
Vjera i nada prognanika i proroka, što je pronose kao zapaljene luči u mrkloj noći što im je zastrla sve vidike domaje i obnevidjela svjetinu, što bi također ljepše dane …
Samo u dubini vjere i u nemiru mrkle noći nalazimo tišinu toliko potrebnu duši i izvor misli za nastavak našeg trajanja …
I u ovom bezdanu neizmjernih muka, samo vjera i nada u mogućnost izlaza – jedina su potpora samoodržanju u tim mukama vječnim; jedini oslonac da se ne podamo očaju i onda kad nam tuga i bol zamračuju sve vidike …: tamo odakle smo došli ima ih za koje valja živjeti, a tamo kamo težimo ima vrijednosti za koje valja izdržati …
PETAK, 28. SIJEČNJA 1983. ( 382. dan)
Život i najokorjelije fantaste i ideološke stekliše prisiljava na pragmatizam. Po logici jednostranoj: hvataj se što ti daje mogućnost spasa u brodolomu, da ne potoneš...
I tako se i u opće i osobne krize može nazrijeti i neko izglednije obzorje...
Osobna i društveno-državna odgovornost uvijek se očituje kao višetračna i višeznačna, naročito u kriznim prilikama, kad sve dolazi u pitanje.
Ponekad i mala promjena, a nekmoli velika u općim okolnostima, izaziva prekretnicu u životu...
A takve prekretnice mogu odagnati i nagomilanu nesigurnost. Vratiti moralne i fizičke sile, posustale u vrijeme kad smo morali posumnjati u sve mogućnosti i izlaze.
I tako, čovjek nikada ne ostaje izdvojena jedinka ili nedostupan otok. Ostaje sastavnim dijelom svijeta i sada kad je izdvojen iz njega. Dijeli mijenu općih okolnosti, kojoj je i sam pridonosio, ne samo onda kad je to ovisilo o njegovoj volji, nego i u prilikama tjelesne i duhovne okovanosti.
SUBOTA, 29. SIJEČNJA 1983. (383. dan)
Blagosti uznemirene nade.
Probuđena čežnja za domom. Ima li išta svetije i nježnije u naravi čovjeka, išta prirodnije no poriv: biti sa svojima, u toplini vlastita doma. Moći poslušati Bacha i Bethovena, Jarnovića i Vivaldija, Chopina i Brahmsa. Uzeti knjigu, pozabaviti se rukopisom.
Razum i znanost bez emocije?!
Stroj što leži nepokretan ili se stavlja u pokret s namjerom svrsishodnosti.
Na svoju sreću i nesreću, čovjeka još uvijek pokreću emocije. Instiktivno. prije no što razbor pretegne s koristoljubnom mudrošću... Pravo i prisila; nepravda i strah. Hrabrost, patnje i (po)žrtvovanja...
Ima različite iznadprosječnosti pa i genijalnosti. (I razumije se gluposti!) Geniji egzaktnih (tehničko-matematičkih) znanosti drukčije su satkani no geniji duha.
Pa i među genijima duha nije svatko i genij osjećaja: prema čovjeku, prema domovini. Slobodi.
Fizička svojstva nekoga nikada nisu bila tako dojmljiva kao duhovna.
Što nam u životu mračnija postaje sadašnjost življenja, to se življe vraćamo svjetlim trenucima prošlosti i utječemo duhovnim obzorjima nesputanim besmislom ograničenih...
U svim vremenima čovjek je ostao isti: prebroditi sve zapreke da bi se mogao slobodno izraziti.
Nasuprot velelebne ili zlokobne činidbe razboritih mudraca ili častohljepnih silnika, bilo je i ostat će pjesničkih snova i nada velikih humanista...
NEDJELJA, 30. SIJEČNJA 1983. (384. dan)
Vežemo niti što su pokidane prokletstvom progona i vanjskoga svijeta. Ali izmiču spone što povezuju putove povratka.
Ipak, negdje u dubini iznova i opetovano niču moralne silnice, kao neobjašnjiva tajna nade i ljubavi prema životu i svome djelu.
Toliko toga valja još dovršiti. I iz ovih najnižih paklenskih krugova uvijek je postojao izlaz u visine duhovna svjetla i novih oživotvorenja.
Uvijek u čovjeku ostaje roditelj, djelatnik svoga poziva. Do zadnjega časa... I onda kad je sve znanje beskorisno, a sva iskustva i spoznaje - ništetna, u nama ostaje i za nas skriveno biserje višega smisla sviju patnji i izbavljenja radi ponovna oživljenja, nastanka i početka...
I silom pregaženom bijedniku i zlostavljanom bolesniku u rulji robijaškoj ostaju radosti - duha... privrženosti i ljubavi prema svom djelu. Samo u ovakvom prokletstvu samotništva - čovjek ponire do krajnjih dubina izvora svojih patnji ali i svojih ostvarenja, pa makar i neprozirnom maglom zastrtih nada... Bit će, mora biti još i vjetrova i sunca...
Kako obuhvatiti sva ta grčevita sjećanja, promišljanja, prosudbe i rasudbe; sastavljanje razbijenih mozaika nastojanja; čeznuća za ljepotom cvijeća i zrelinom života, za mirom i spokojstvom.
Inventar zbrka i sklada, laži i istina, odvratnosti i vrhunskih uzleta duha. Podlosti i čovještva, svega onog što je čovjek doživio u svom trajanju i što mora trpjeti, a ipak još traje ne satrt, neslomljen, fizički umoran i bolan, pa ipak - jak u vjeri...
Usprkos svemu - samo svoj život vrijedilo je i vrijedi živjeti do kraja!
SUBOTA. 5. VELJAČE 1983. (390 dan)
Svaki poziv ima svoje dužnosti, ali s njima dijeli i neizbježnu kob sudbinske povezanosti u dobru i zlu.
I poslije najgoreg, kad čovjeka svlada umor tegoba i strahota, kad smo na rubu ubitačne sjete i bezizlazne tuge - odnekuda se javlja zov života, ožive žile krvnog i idejnog srodstva što traje i ostaje. U spoznaji: mene i možete skršiti, ali misao i ideje za koje se zauzimam - ne!
Ma kakva bila obična veličina nesreće, i makar kolika bila klonulost tijela pa i duha - na kraju opet se javlja sunčana zraka nade i u ono poslije nas.
…
Povijesti na dugi rok, usprkos svemu - nikad nije nedostajalo pamćenja i istinoljubive zahvalnosti. Obmane su kratka vijeka.
I kad padaju u ponor “bezizlaznosti” ugušene u patnjama i krvi, ideja istine i pravde ponosno se javljaju iz mraka, razgoneći tmine besmisla i budeći nove klice novih težnja prema makar kako udaljenom suncu slobode.
UTORAK, 23. KOLOVOZA 1983.
Povijesni je problem: kako na svom tlu stvoriti uvjete za normalni razvitak dviju najvećih nacija - srpske i hrvatske. Jamačno: jedino konfederacijom ili razlazom. Oboje na crti povijesno-etičkoj i geopolitičkoj.
…
Ne može se pripisati slučajnosti: iste smo generacije (Dobrica Ćosić je rođen 1921. - ja 1922.); iz srednjoškolskih klupa odosmo u revoluciju po crti marksističkog opredjeljenja; spriječeni ratom u redovnom studiju - on završava svoje školovanje u Novinarskoj i u Višoj partijskij školi, - ja u Višoj vojnoj akademiji i doktorskom disertacijom iz povijesnih znanosti; on iz revolucionarno - partijskog ustroja odlazi u književnost - ja u historiografiju; oba dolazimo u intelektualni sukob sa službenom ideologijom i politikom: mene izbacuju sa svih dužnosti i iz SK 1967. - njega iz SK 1968. (a da li i s radnih funkcija - ne znam); tu prestaju - uglavnom - sličnosti sudbine, jer: meni sprječavaju izbor u JAZU, a on postaje član SAN-u; on može tiskati knjige i postojati legalnim osloncem srpske oporbene inteligencije, a mene sude i zatvaraju 1972. i opet 1981./82.!!; on posljednje desetljeće, svojim knjigama i stajalištima za koje je imao uvijek javne tribine, postaje prvakom srpske intelektualne misli, a ja nisam mogao tiskati na sveučilištu obranjenu disertaciju; prilikama iznuđeni rukopis morao sam dati u inozemstvo, a do riječi doći istom pred sudom, te posredstvom svjetskog i emigrantskog tiska i ilegalnog pretiskivanja obrane i “poslanica”...
Njegov je udio u srpskoj književnosti već dosada znatan, a moj će u hrvatskoj povijesnoj književnosti ostati okrnjen ne budem li mogao tiskati još nekoliko knjiga rukopisa, ali bi i u tom slučaju ostao primjer svjesnog, osobnog žrtvovanja za nacionalnu slobodu i svoja znanstvena uvjerenja.
U svojim povijesnim promišljanjima, ja sam već odavno došao do zaključka da se nacionalnu povijest i sudbu bilo kojeg naroda ne može razmatrati, niti na nju svrhovito djelovati, s ograničenih gledišta bilo koje politike ili ideologije, ili samo sa stajališta jednog (svoga) naroda.... Za mene je i moje marksističko opredjeljenje bilo stvar mladalačkih intelektualnih zabluda; i onda kad ih se, zbog pragmatičnih razloga, nisam odricao, već sam odavno bio za svijet: pluralizma ideja i demokratskog univerzalizma (ili bolje: univerzalne demokracije) za međunarodni poredak slobodnih naroda kao nezamjenjivih sastavnica čovječanstva...
Dobrica Ćosić - čini mi se - barem po tekstovima “Stvarno i moguće” ostao je u okvirima socijalističkog svijeta, ne videći da staljinizam, a pogotovu ne njegov izvor - lenjinizam, nije nikakvo slučajno izrođivanje te utopije, već neizbježno, realno lice njena jedino mogućeg ostvarivanja.
Osim toga, toliko u tradiciji srpske nacionalne misli, da je začuđujuće koliko i on sa svim svojim “progresivnim” i stvarno demokratskim opredjeljenjem, nema uopće sluha niti za hrvatstvo niti za druge od srpstva ugrožene narode...
PONEDJELJAK, 5. PROSINCA 1983.
Izgubi li čovjek samopoštovanje - gotov je.
…
Nepodnošljivi su mi, osobito oni što svoju pasivnost zaogrću mudrošću i znanjem: ta kome to nije poznato da je u povijesti manje dobra a više zla, proizašlo iz bojažljiva mudrovanja, a naprotiv iz odvažnih djela entuzijasta i hrabrih uvijek je bilo i rezultata i poticaja.
ČETVRTAK, 5. SRPNJA 1984. (III – 41. dan)
Pripadam narodu u kojem su svakog uništili tko se pokušao osoviti na vlastite noge (od Zrinskog i Frankopana pa na dalje na političkom području, a na intelektualnom, recimo od Filipa Grahovca, koji je zaglavio u mletačkim tamnicama, pa do Šufflaya, koga ubiše na zagrebačkoj ulici motkom, ili Ive Pilara (Südlanda) koga su ubili ili natjerali u smrt, nakon što mu je i druga knjiga (prva Južnoslavensko pitanje , u doba I. svjetskog rata) o hrvatskom pitanju izišla u inozemstvu (u doba šestosiječanjske diktature).
Sve to znadoh, ali ipak drukčije nisam mogao. Niti mogu sada.
Možda je u tome zalog opstojnosti i hrvatskog naroda kao i tolikih drugih u sličnom položaju.
PETAK, 20. SRPNJA 1984. (III – 56. dan)
Jedan je od najvećih paradoksa u svjetskoj povijesti to što je zbog te idilične, mirotvorne himne bilo više ljudi isprebijano, pozatvarano pa čak i za glavu prikraćeno, nego valjda za sve himne ovoga svijeta, koje obično imaju i te kako borbeno-osvajačkih ili barem nadmenih nota.
SRIJEDA, 1. KOLOVOZA 1984. (III – 68. dan)
A da su u svakom društvenom poretku, i u svako doba – od antike preko srednjovjekovlja do ovog već svemirskog novovjekovlja – despotski moćnici nastojali ugušiti – i doslovce uzeto - odličnike misli i prave humanosti, o tome nam mačeha povijest ne ostavlja nikakve dvojbe.
ČETVRTAK, 9. KOLOVOZA 1984. (III – 76. dan)
Naime, svaka dugotrajnost vladanja dovodi neizbježno do samovoljnosti. A tiranija je nepodnošljiva i onda kad je provode – prosvjetitelji.
No, od tada pa nadalje još je gore kad zavlada bezvlađe skorojevića, (nečitka riječ), ili u suvremenu "realnom" socijalizmu gomila beznačajnika "vrsnih" aparatčika…
Stari Šajlek Disraeli nije imao krivo kad je rekao (po prilici) da su mahnitosti mladosti od manje štete od onih što ih prave (i ostavljaju) ludosti ili promašaji starosti.
…
Ali što o vlasti uopće ima nova: netko dolazi nepozvan, netko nepoznat; netko prerano dolazi, netko prerano odlazi… Rijetko kad vrsni izvrsnik na državnu mostu… A malo tko u zanosu slavlja osvajanja vlasti ne iskazuje lakoumnu i lakomjernu naivnost i nasilničku sklonost, kao što i onaj što je gubi u pomračenju razuma iskaljuje srdžbu životinjskih nagona…
…
Podosta u ovakvim sustavima, i to najuspješnijih ima takvih što su bezdušno bezobzirni u svim svojim postupcima; bez moralnih skrupula; učinit će svako nedjelo ako je to njima u korist, a i dobra ako im može poslužiti!
Nije na cijeni razborita prosudba stvarnosti, već umijeće snalaženja u klanovima.
…
Kratkoročnost– vremenska, da ne velim povijesna - takvih samovidnika u tome je što oni nikad ne znaju ili ne mogu shvatiti da se ljudska misao ne može za trajna vremena držati ni u kakvoj okovanoj bačvi… Provri, i probija, razbija sve okvire.
…
Samodršci kad i mudro postupaju ne mogu zadovoljiti ljudske moralne norme. A kad samodržački samoupravlja mnogoglava doktrina, onda je posljedak porazniji od svakog samomoćnika jer samosilnik može svojom samomoći uvijek progovoriti ako ne posve i popraviti svoju samovoljnu svemu oprečnu svemudroliju…
…
U svako povijesno doba, ne samo "mudraci", filozofi ili ini umnici, nego i pojedini slojevi uvijek su bili protiv samosilništva bilo koje vrste. Kad to nisu mogli izraziti – krizno se stanje produbljivalo, a ne da ga zbog toga nije bilo.
Za jedan narod najgore nastupa onda kad njegovi državni kormilari uopće ne znaju što to znači povijesni položaj i put svoga naroda, već svu vlast podređuju održavanju svoje osobne, grupne, strančarske ili klikaške samovlade.
Nasuprot rastrojstvu ili dogmatiziranju vladajuće vjere, religije, mita, ideologije, doktrine – javljale su se uvijek hereze. Ma koliko bile progonjene na kraju su odnosile ako ne pobjede a ono pretege usmjerenja povijesna kretanja.
…
Bit je u tome, što nasilničko vlastodrštvo, kao i izdaja, nikad ne brani niti može očuvati viteško junaštvo, kao što je to u naravi pobornika za velika načela čovjeka i društva: za više etike, više slobode, više pravde…
Svako je doba mislilo za sebe da je došlo vrijeme antikrista, da je na pomolu smak svijeta. Ovo se u tome ne razlikuje. Spas civilizacije – ove svemirske – jedino je u pogibelji samouništenja najmoćnijih. A to oni na zadovoljstvo "trećih" – vjerojatno ipak neće učiniti.
Iako, jamačno, i sada valja računati, kao i dosada uvijek u povijesti s ograničenošću ljudskog predviđanja. Svijet je još uvijek pun isključivih stekliških doktrinaraca, koji misle da samo njihova ideologija donosi spas i da zbog toga svojim raketama mogu i nebo i svijet osvojiti za dobro sviju ljudi, kao što su nekad viteški ratovi u doba već svog povijesnog odlaska, zamišljali da "šiljcima svojih kopalja mogu i nebo pridržati da ne padne" ako bi bilo ugroženo od nevjerničke (osmanlijske) sile.
Kad sam pred dvadesetak godina (i više) pisao da u ovo nuklearno doba ni jedna sila i ni jedna ideologija nema pretpostavki za nametanje svoje samovolje, ili vladavine svijeta; da je nemoguć bilo kakav totalitarizam kao svjetska pojava jer su nastupile materijalne, pa prema tome i duhovne pretpostavke za pluralizam – čudio sam se što to ne vide čak i razboritiji ljudi iz marksističkog pa i suprotnog tabora.
…
Gdje smo danas u tom pogledu. Dokaz je moje mjesto pisanja ovih redaka u "pluralizmu rešetaka" samičke ćelije. Samice k tome.
U doba nužde novih svemirsko-pluralističkih filozofskih pogleda, nalazim se u položaju borbe i trpljenja za najobičnije ljudske istine. Kao u čistu srednjovjekovlju.
Jedan mali dokaz kako se razboritost još uvijek ne može nositi s ograničenošću, a mogao bih reći i s mističnošću ideološke zasljepljenosti.
No, problem, jamačno, nije samo u ograničenosti i isključivosti. I oni razumniji na vlasti ne mogu ili neće shvatiti da se protivnici njihova društvena stanja ne bore za njihova mjesta na vlasti, tj. ne za iste vrijednosti, pa se prema tome ne mogu upravljati ni istim mjerilima.
Na jednom mjestu u svojoj izvrsnoj romanesknoj povijesti 14. st. B.Tuchman veli da je šizma, podlost i mržnja, vjersko i nacionalno nepovjerenje dostiglo takve granice unutar kršćanskog svijeta, pretežito iz osobnih ili međunacionalnih razloga, da je to bilo glavnim uzrokom poraza ujedinjene (križarske pretežito) europske vojske s Turcima kod Nikopolja 1396., nakon čega je bio otvoren put osmanlijama za osvajanje i Konstantinopolja i Europe do Beča. Kao primjer spominje i navodno odlučnu ulogu srpskog despota Stevana Lazarevića. koji kao turski vazal nije izabrao neutralnost poput Turaka, nego je zbog mržnje prema zapadnim kršćanima (Mađarima) u kritičnom času donio pretegu turskoj vojsci.
Zar takvih primjera nije puna povijest i dan današnji.
I što je čovjeku činiti kad pokušava misliti i utjecati na činidbu takvih sastavnih odredbenica?
Da posumnja i u vlastiti razbor i u povijesni smisao svaki. Da se rasplače nad sudbinom svojom i sudobnika svojih.
To je uostalom činio i sam Isus Krist: evanđelje navodno nije zabilježilo da se Krist ikada smijao ali spominje da je plakao! Da, ta bio je čovjek. Makar i bogo-čovjek. Ili baš zato.
U zlu i patnjama, isto kao i u sreći i zadovoljstvima, čovjek u svojoj duši ne osjeća samo tugu i bol, ili lagodu i blaženstvo za svoje biće: već i za sve svoje…
Osim toga, ne ostanemo li cijeloga života dječji osjetljive duše i srca – prestajemo biti ljudi, u svojoj biti.
UTORAK, 14. KOLOVOZA 1984. (III - 81. dan)
Možete mi evo, uzeti i slobodu, pa i život, ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog povijesti naroda kojemu pripadam.