Živi Radić

O stotoj obljetnici rođenja

Autor: dr. Franjo Tuđman, Hrvatski tjednik, Zagreb, 11. lipnja 1971., g. I, br. 9, str. 11

            U povijesti svakog naroda ima znamenitih muževa, kulturnih stvaratelja i političkih vođa, heroja i velikana uma, vojskovođa i državnika, revolucionara i reformatora, - glasovitih izvrsnika na različitim područjima ljudske djelatnosti, po kojima pojedini narodi i postojahu u suvremenom životu i u povijesti ljudskog društva. Ali među takvima malen je broj onih što su u životu pojedinih naroda imali sudbonosno značenje, što se u cijeloj njihovoj povijesti  uzdižu kao općenacionalni velikani koji bijahu izraz povijesne svijesti i tumač povijesnih interesa svoga naroda, što su odlučno utjecali ne samo na zbivanja svoga doba nego i na razvitak u daljoj budućnosti, oblikujući za trajnija vremena neke bitne značajke, spoznaje i ciljeve nacionalnog bića svoga naroda.

            Danas, na stotu obljetnicu Stjepana Radića (i skore četrdeset i treće godišnjice njegove smrti), ne može biti nikakve dvojbe da on u povijesti naroda hrvatskoga pripada baš takvim velikanima.

            Pojavivši se u političkom životu potkraj prošloga stoljeća, u doba kad hrvatska politika – u borbi za stvaranje moderne hrvatske nacije i slobodne države Hrvatske – bijaše suočena ne samo sa starim protimbama Beča i Pešte ujedinjenju hrvatskih zemalja, već suočena i s  ekspanzionizmom talijanskim i veliko-srpskim, kojih se pogibelj očitovala i u vidu mađaronske i autonomaške protuhrvatske politike. Radić bijaše jedan od veoma rijetkih hrvatskih političara koji je shvatio da se rješenje hrvatskog pitanja ne može tražiti ni u pravaškoj samohrvatskoj isključivosti ni u utapanju hrvatstva u nekom južnoslavenskom narodnom jedinstvu. Već na početku svog političkog puta Radić dolazi do spoznaje da hrvatsku politiku valja graditi na hrvatskom povijesnom državnom pravu i na ideji o slavenskoj uzajamnosti, tj. na političkoj suradnji i ravnopravnosti, a ne na stapanju južnoslavenskih naroda.

Povijesni korak

            Uvidjevši da oporbene hrvatske stranke i političke struje ne mogu prijeći preko svojih stranačkih okvira i ograničenosti, a da je u borbi za punu hrvatsku državnost neophodno potrebno stvoriti široki narodni pokret, Stjepan Radić zajedno sa svojim bratom Antunom započinje, početkom ovoga stoljeća, političko-prosvjetiteljski rad na nacionalnom buđenju i osvješćivanju hrvatskog sela. Bio je to povijesni korak, koji u to doba nije naišao na razumijevanje ni hrvatske inteligencije, ni starih političara, a ni mladih, koji su se zanosili dijelom jugoslavenskim, a dijelom socijalističkim idejama, korak koji je omogućio Radiću i da osnuje svoju stranku i da unese hrvatsku nacionalnu svijest u sav narod, da u tijeku dvaju desetljeća ujedini sve hrvatske krajeve u jedinstven nacionalni pokret, davši mu široku demokratsku i duboku socijalnu podlogu.

            Od prvog stranačkog programa, ili temeljnog nauka, Hrvatske pučke seljačke stranke iz godine 1904. pa do „Ustava neutralne seljačke Republike Hrvatske“ iz godine 1921. Radić je propovijedao da ostvarenje samostalne i suverene države Hrvatske nema nikakvu drugu svrhu no da bude okvir za izvršenje socijalnoga programa u interesu cijeloga naroda, u prvom redu seljaštva i radništva.

Rađanje moderne hrvatske političke misli

Rodivši se u godini pogibije Eugena Kvaternika (1825.-1871.), a započevši svoju političku djelatnost u doba kad ideje Ante Starčevića (1823.-1896.) s jedne, te J.J. Strossmayera (1815.-1905.) i F. Račkog (1828.-1894.) s druge strane, bijahu već dovršile svoju izvornu povijesnu misiju – a doživljavajući njihovu pretvorbu koliko u približavanju toliko i u udaljavanju njihovih programskih ciljeva – Stjepan Radić izdvojio se iz redova svojih suvremenika, onih hrvatskih političara koje je zapala povijesna zadaća da pripreme hrvatsku politiku na gorkim iskustvima XIX. stoljeća (od preporoda do revolucionarne 1848., od Bachova apsolutizma do Mažuranićeva banovanja, od Nagodbe 1868. do okupacije Bosne i Hercegovine 1898., od rakovičke bune do pokreta protiv Khuena  (1903.) za sudbonosne događaje što će nastupiti na početku XX. Stoljeća: od aneksije Bosne i Hercegovine (1908.), preko balkanskih ratova (1912.-1913.) do prve svjetske vojne (1914.-1918.).

            Od svih hrvatskih političara što se nađoše na poprištu te povijesne bitke, od J. Franka (1844.-1911.) iz starijeg naraštaja pa do Radićevih suvremenika: A. Trumbića (1864.-1938.), F. Supila (1870.-1917.) i I. Pilara (1874.-1933.), Stjepan Radić (1871.-1928.) pokazao se najdalekovidnijim i najvećim hrvatskim političarom svoga doba. Povijest je dala za pravo njegovim rezervama prema Supilovoj politici „novoga kursa“ a i prema akciji Trumbićeva Jugoslavenskog odbora na ujedinjenje na osnovi tobožnjeg narodnog jedinstva.

Na visini povijesne zadaće

            Svojim odlučnim suprotstavljanjem provedbi unitarističkog  ujedinjenja godine 1918. i tvorbi hegemonističko-centralističkog poretka u Kraljevini SHS, Radić bijaše jedini hrvatski političar koji je u sudbonosnom trenutku rasapa Habsburške monarhije i stvaranja južnoslavenske države bio na visini povijesne zadaće, vjerno izražavajući buntovno-revolucionarno raspoloženje hrvatskog naroda u njegovoj težnji da raskid državnopravnih saveza s Austro-Ugarskom bude okrunjen proglašenjem Hrvatske Republike.

            Svojim odlučnim zahtjevom da i u južnoslavenskoj zajednici mora biti osiguran kontinuitet i puna ravnopravnost hrvatske države, to jest svojim prijedlogom da se odnošaji između Hrvatske, Srbije i drugih zemalja te zajednice mogu temeljiti jedino na načelu konfederacije ili saveza država, s time da države članice budu potpuno suverene i samostalne u upravljanju sveukupnim svojim životom, u koju svrhu moraju imati i svoje financije i svoju vojsku, Radić je za trajna vremena unio u hrvatsku nacionalnu misao velike ideje  Wilsonove demokracije i Lenjinove oktobarske revolucije o pravu svakoga naroda kako na samoodređenje radi stvaranja vlastite nacionalne države, tako i na isključivo pravo samoodluke hoće li i pod kakvim će uvjetima stupati u zajednicu s drugim narodima i državama.

Jedan od najdubljih izvora nacionalne svijesti

            Na toj ideji Stjepan je Radić dovršio stvaranje moderne hrvatske nacije, a ugradivši u njezine temelje i svoj život, uzidao je svoju političku misao za trajna vremena u sveukupno nacionalno biće hrvatskoga naroda.

            Radićev nacionalni pokret, koji je svojim programskim zahtjevima radikalizirao pa i revolucionirao hrvatske pučke slojeve, bijaše povijesna pretpostavka za pobjedu socijalističke revolucije u Hrvatskoj (1941.-1945.), u kojoj je Komunistička partija Hrvatske revolucionarnim putem išla za oživotvorenjem  hrvatske države što Radiću nije pošlo za rukom njegovim mirotvornim, pacifističko-demokratskim metodama.

            Duboka prisutnost Radićeve političke misli u hrvatskom narodu očitovala se kako u doba socijalističke revolucije, kad su se partizanske brigade NOV Hrvatske borile i pod imenom braće Radića za federalnu državu Hrvatsku, protiv vraćanja monarhističko-centralističke, a za novu Titovu Jugoslaviju, ali isto tako i u sadašnjem razdoblju borbe protiv novih hegemonističko-unitarističkih tendencija, naraslih pod zastavama socijalističkog integralizma – za konačnu pobjedu ideje o oživotvorenju državne suverenosti hrvatskoga i ostalih naroda u zajednici koja bi na samoupravnim osnovama trebala osigurati njihovu stvarnu ravnopravnost.

            Ne može biti nikakve dvojbe da je u najnovije doba, u borbi za svoja suverena prava, hrvatski narod mogao izbjeći suvišne napore i žrtve da su se njegovi politički pokreti odnosili s više pažnje prema povijesnim poukama, navlastito iz borbe Radićeva pokreta. Isto je tako neprijeporno da će Radićeva politička misao ostati u toj borbi trajno jednim od najdubljih izvora nacionalne svijesti, odlučnosti i širokih čovječanskih obzora hrvatskog naroda u njegovoj težnji za svojom suverenom državom u jugoslavenskoj i u široj međunarodnoj zajednici.