Autor: Mile Bogović
Dani dr. Franje Tuđmana - Hrvati kroz stoljeća
Zbornik radova, Godište I., Općina Veliko Trgovišće, 2008.
str. 155-157
1. Tuđman je kao cilj svoje djelatnosti izabrao rad na ostvarenju samostalne hrvatske države. Ta ideja se provlači kroz svako njegovo djelo. Za potvrdu tome možemo citirati njegovo pismo Bruni Bušiću 1977., ali niti je to početak niti prvo jasno formuliranje njegove djelatnosti u tom smislu.
1977. u pismu Bruni Bušiću piše:
„Hrvatski narod zahtijeva punu suverenost i samostalnost, koju nijedan narod nije postigao vez vlastite državnosti i bez toga da kao subjekt bude uključen u međunarodni poredak sukladno svojim i ničijim drugim probicima.
Toj svrsi trebaju biti upravljeni svi napori svakog nacionalno svjesnoga hrvatskog čovjeka, bez razlike na idejno političke, stranačke i vjerske razlike; toj samo, jedino toj ideji moraju težiti i služiti sve duhovne i fizičke sile hrv. nac. bića kako u domovini tako i u iseljeništvu.“
Malo dalje on nastavlja:
„U novijoj povijesti hrvatskog naroda, na prekretnici dvaju povijesnih razdoblja, u Prvom i Drugom svjetskom ratu, hrvatska politika doživjela je teške, pa i kobne neuspjehe kako zbog jednostrane usmjerenosti emigrantske politike, tako i zbog iluzionizma i nezrelosti domovinske politike.“ (Franjo Tuđman, Usudbene povjestice, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1995., 318-320.)
Kada govori o narodu Tuđman misli na sav narod, ma gdje bio: u domovini, u inozemstvu, u Bosni i Hercegovini i drugdje. Taj narod treba imati svoju državu, ali to ne znači da sav taj narod treba biti u istoj državi. Obišao je Hrvatske enklave u cijelom svijetu. Njegovi kritičari zamjerat će mu posebno što se povezivao s Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. S jedne strane to je – po tima - paktiranje s idejom Nezavisne Države Hrvatske koja je u svojim granicama imala Bosnu i Hercegovinu, a s druge strane je to tumačeno kao pretenzija da hrvatska država obuhvati sva područja koja su bila u Banovini Hrvatskoj prije Drugog svjetskog rata. Tuđman se jasno ogradio od načina vršenja vlasti u NDH. U njoj je narod na početku gledao kao ostvarenje tisućljetnog hrvatskog sna, ali ona nije funkcionirala u skladu s njegovim očekivanjima i željama. Tuđman je često govorio o Banovini Hrvatskoj, ali ne u smislu obnavljanju njezinih granica, nego je želio naglasiti da bi u radu za slobodnu Hrvatsku trebalo ići istom metodom kojom se išlo na stvaranju banovine: dogovorom.
2. Bilo je u našoj prošlosti mnogo onih koji su onemogućavali da se ostvari samostalna hrvatska država. No bilo je dosta i onih koji su pripremali teren za njezino ostvarenje. U prijašnjim vremenima Tuđman ističe takvu djelatnost hrvatskog plemstva i katoličke Crkve, a u novija vremena naglašava ulogu Ante Starčevića, Stjepana Radića i hrvatske ljevice, odnosno komunista. Kod prve dvojice jasno se ističe njihova uloga kao pojedinaca. Starčević je jasnije od bilo kojeg hrvatskog političara u svom radu isticao potrebu stvaranja samostane hrvatske države i pravo Hrvata na svoju državu. Radić je to isto želio postići ali drugim političkim metodama i nastojanjima, stavljajući više naglasak na želju naroda nego na pravne institucije. Kod hrvatske ljevice Tuđman ne ističe neku osobu koja bi bila nosilac te državotvorne ideje. On te nositelje nalazi u tzv. hrvatskoj ljevici koja se između dva rata i u ratu predstavljala kao sastavni dio antifašističkog pokreta. Trsio se da tom pojmu dade jasniji smisao od uobičajenoga. Za njega je kao pragmatičnog političara trebalo računati s time da je antifašizam u drugom svjetskom ratu odnio pobjedu. Pače, za njega je antifašistička borba trajna tekovina cijele zapadne civilizacije. On traži načina da u tom kontekstu ostvari uvjete za samostalnu hrvatsku državu. Time se htio okoristiti djelatnošću svih onih ljudi koji su unutar antifašističkog pokreta gajili ideju o hrvatskoj državi. No, nije nipošto smetnuo s uma da se unutar istoga pokreta razvijala također ideja koja je bila protiv takve države.
3. Istaknuvši zaslužne za stvaranje hrvatske države, Tuđman gleda kakva su u nedavnoj prošlosti bila ostvarenja hrvatske države. Jedno je ustaško za vrijeme NDH, a drugo partizansko za vrijeme vladavine komunista. Mnogi su se borili na raznim stranama za istu ideju. Činjenica je, međutim, da su se te ideje u svojim povijesnim realizacijama našle na suprotstavljenim stranama, ne znači da tako treba biti u svim prilikama. On traži nit koja bi ih povezivala i međusobno pomirila. On vjeruje da to može biti samostalna hrvatska država. Nju su željeli i Starčević i Radić, pa je mogu prihvatiti i njihovi sljedbenici. Ona je bila u želji mnogih s hrvatske ljevice. Ona bi mogla postati poveznica koja će te struje usmjeriti prema ostvarenju hrvatske samostalne države. U njoj će i drugi narodi imati sva svoja građanska prava. Ne onakva kakva su imali Hrvati u objema Jugoslavijama.
4. Strategija pomirenja nije kod njega samo pragmatičke nego i načelne naravi. Pragmatičnost je u tome što bez pomirenja nema samostalne hrvatske države, cilja Tuđmanova djelovanja. No pri tome nipošto ne nasjeda geslu: Finis sanctificat media (cilj posvećuje sredstvo). On vjeruje da se cilj može ostvariti poštenim putem, otkrivajući istinu o našoj prošlosti i pružajući ruku pomirenja svima koji streme za istim ciljem. Tuđman ne traži samo politički uspjeh, on traži pobjedu istine. Inače bi ostao politikant, a ne veliki političar. On je za afirmaciju istine.
5. Tuđmanova ideja pomirenja nije početno motivirana njegovom kršćanskom sviješću. Kršćanski način pomirenja veoma je zahtjevan jer traži temeljitu unutarnju preobrazbu. (Klasična je formulacija kršćanskog pomirenja: ispitati savjest, ispovjediti se pravo i čisto, pokajati se za grijeh, obećati da nećeš više griješiti, izvršiti pokoru.) No i kao znanstvenik sve se više približavao tom kršćanskom modelu pomirenja.
6. U Tuđmanovom djelu nalazimo odraze one kršćanske maksime: Skupiti rasutu baštinu. Želio je povezati sve pozitivne energije tako da narod djeluje kao kompaktna cjelina. Imao je veoma razvijen osjećaj cjeline. Otuda i ona strast u traženju načina kako je ostvariti. On govori o hrvatskom biću. Taj govor nadilazi čisto znanstvene prosudbe. Taj govor je nakon 1945. potpuno nestao iz političkog rječnika. Također se među političarima izgubio onaj osjećaj da se to biće čuva; izgubila se odgovornost za hrvatski narod. Tuđman je to biće osjetio i zato je mogao otići dalje od drugih, bez kolebanja, iako je ulazio u rizične situacije. Mogao je zato osjetiti želju većine Hrvata. I on ju je bio u stanju formulirati kao politički program. Po njemu, to hrvatsko biće nije imalo pravi okvir za rast. Treba mu stvoriti u samostalnoj državi.
To biće osjećaju samo velikani. Osjetio ga je i Ivan Pavao II. No i narod je instinktivno osjetio da se može na njih osloniti. Ta komunikacija nadilazi svaku političku tehniku.
7. Tuđman je univerzalni Hrvat koji uspijeva vidjeti i cijeniti prave vrijednost na svim stranama. Budući da se realizacija njegove ideje odvijala u teška ratna vremena, mogao je netko dobiti dojam da njegovo hrvatstvo i svjetonazor nisu u stanju mirno koegzistirati s drugim nacijama i drukčijim ideologijama. Na tu kartu mnogi i danas igraju, u domovini i inozemstvu, koji mu žele osporiti državničke i demokratske kvalitete. On je bio svjestan mogućnosti takvih osporavanja pa je katkada širokom rukom dijelio povjerenje i onima koji nisu s njime ni iste nacije niti ideološkog usmjerenja. Nije čudno da su neki od tih dobivenu utjecajnu poziciju poslije koristili protiv njega. Vjerujem da je Tuđmanova vizija hrvatske države bila takva da se u njoj mogla lako prepoznati i cijeniti svaka prava vrijednost, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili ideološku provenijenciju. Hrvatsko društvo nakon njega u tom smislu je nazadovalo. Tako je npr. polemika oko Mile Budaka pokazala je kako nemamo snage spasiti ni veliko djelo kao što je „Ognjište“ samo zato jer ga je – kažu - pripadao neprihvatljivoj političkoj opciji.
8. Kad je bilo očito da je narod masovno krenuo za Tuđmanom, krenuše u istom smjeru mnogi od onih koji su imali dobar osjećaj za vlast. Kapital koji je stvorio, Tuđman je dao u opticaj. Tuđman je u više navrata napisao da se ne samo gospodarski nego i politički kapital brzo gubi ako se ne drži u opticaju. Tu vidi nagli pad utjecaja radićevštine nakon rata i „proljećarstva“ nakon 1971. No, oni koji su zbog vlasti krenuli za Tuđmanom, lako su se odvajali čim su vidjeli da se vlast može držati i bez Tuđmanove podrške.