Autor: Ante Nazor

Dakako, treba proći još neko vrijeme, ponajviše zbog razine sređenosti i dostupnosti gradiva, da bi se uloga Hrvata i Hrvatske, odnosno predsjednika Tuđmana, u ratu u Bosni i Hercegovini mogla cjelovito i objektivno prikazati. No, pritom se ne mogu zaobići kronologija događaja i ključne činjenice:

da je glasovanje Hrvata na referendumu za neovisnost Bosne i Hercegovine (29. veljače 1992.) bilo presudno za njegov uspjeh;
da je Hrvatska priznala Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu 7. travnja 1992., dakle odmah nakon što su to učinile zemlje Europske zajednice, a isti dan kad i Sjedinjene Američke Države, što Srbija do kraja rata nije učinila;
da su hrvatske postrojbe, zajedno s Armijom BiH, sudjelovale u obrani i oslobađanju BiH - 1992. hrvatske postrojbe spriječile su srpske snage da zauzmu strateški iznimno značajne točke u BiH i okupiraju još veći dio te zemlje, a 1995. oslobodile su više od 5000 km2 Bosne i Hercegovine, pri čemu su od srpske okupacije spasile Bihać i spriječile novi srpski genocid nad muslimanima;
da analiza snage i brojnosti dragovoljaca i postrojbi iz Hrvatske koje su sudjelovale u sukobu s Armijom BiH pokazuje da je njihova zadaća primarno bila obrambena (omogućiti opstanak hrvatskoga naroda na prostoru na kojem je živio), odnosno da su te snage mogle poslužiti samo za „krpanje linije sukoba“, nikako ne i za agresiju;
da je hrvatsko vodstvo prihvatilo sve prijedloge međunarodne zajednice o rješenju sukoba i unutarnjem uređenju Bosne i Hercegovine; te
da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, odnosno njezina vojnička i upravna organizacija, nastala kao reakcija na srpsku agresiju, dakle u ratu protiv srpskih snaga (tu činjenicu posebno je istaknuo i gospodin Mihanović u ovoj knjizi);

Zanemarivanjem tih činjenica pojačava se negativna percepcija uloge Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini. Sukladno tomu u donošenju historiografske ocjene o ulozi i odnosu hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini, njegovi državnički potezi trebali bi biti barem jednako relevantni koliko i njegova razmišljanja i teorijske rasprave, što se u dijelu literature i publicistici uporno zanemaruje ili podcjenjuje.

Dakako, ne može se izostaviti ni činjenica da je s teritorija Bosne i Hercegovine izvršena agresija na Hrvatsku 1991., da je s istoga teritorija Hrvatska bila izravno ugrožena i nakon 1991., kao ni to da je u jednoj etapi rata u Bosni i Hercegovini, koji je zapravo nastavak rata u Hrvatskoj, došlo do tragičnoga hrvatsko-muslimanskoga sukoba i zločina čije počinitelje treba kazniti. Bilo je neprihvatljivih poteza hrvatskih ekstremista u BiH i samovolje na lokalnim razinama, no prije svega, treba uzeti u obzir uzrok rata, odnosno odgovornost srbijanskog vodstva te vodstva bosanskih Srba i JNA za početak rata u Bosni i Hercegovini. Sve drugo, pa tako i hrvatsko-muslimanski rat i znatno smanjen broj Hrvata u BiH, posljedica su te agresije, a ne politike hrvatskoga predsjednika Tuđmana.