Autor: James J. Sadkovich
Tuđman, prva politička biografija
Večernji edicija, Zagreb, 2010.
str. 365-367
Možda je istina, kako je zapisao Adam Smith, ako tri poslovna čovjeka vijećaju u tajnosti, možete biti sigurni da kuju zavjeru protiv javnog dobra; no je li isto tako istina da, ako to čine dva državnika, oni nužno kuju zavjeru protiv susjedne države? Odgovor koji daju oni koji vjeruju da je Tuđman bio autoritaran nacionalist, koji se upleo u zavjeru sa Slobodanom Miloševićem kako bi raskomadao Bosnu i Hercegovinu, bio bi uvjetno “da, u ovom slučaju”. No postoje ozbiljna i logična pitanja u vezi s pretpostavkom o zavjeri između Tuđmana i Miloševića radi uništenja Bosne i Hercegovine i njezine nužne prirodne posljedice, zajedničkoga zločinačkog pothvata hrvatskih vođa da bi se zavjera provela. Ako je, kako su tvrdili neki autori, Tuđman simpatizirao ustaše nastojeći uskrsnuti NDH stvaranjem Velike Hrvatske, zašto je onda slijedio granice Banovine, koju su 1939. stvorili ne ultranacionalistički ustaše, nego demokratska i pacifistička Hrvatska seljačka stranka? Zašto jednostavno ne uzeti cijelu Bosnu i Hercegovinu, kao što su to učinili 1941. godine? Odgovor koji se obično daje jest da je on imao “dogovor” s Miloševićem, tako da nije mogao uzeti srpske dijelove Bosne i Hercegovine i morao je ostaviti neke muslimanske dijelove kako bi umirio međunarodnu zajednicu [1185].
Takvo rezoniranje zapravo je nagađanje koje potkrepljuje drugo nagađanje, intelektualni ekvivalent kuće od karata ili dvorca od pijeska, no nužni su zato jer dokumentarni zapis ne podupire takvo rezoniranje, tako da se pokazalo teškim utvrditi “lanac političke ili vojne vlasti”, što prisiljava tužitelje, kao i ljubitelje zavjere, da traže “obrasce” i njih navode kao dokaz [1186]. Takvi su obrasci, dakako, mentalne konstrukcije, ne povijesne zbiljnosti. Da je tako čini se očigledno s obzirom na prirodu dokaza koji se navodi kako bi pokazao postojanje tih obrazaca.
Dokaz koji se obično navodi za to da je Tuđman odlučio surađivati s Miloševićem na razaranju Bosne i Hercegovine tijekom njihova sastanka u Karađorđevu u ožujku 1991. jesu glasine i naklapanja drugih koji nisu bili na sastanku. Tuđman i Milošević sastali su se nasamo i obojica su opetovano zanijekali optužbe da su sklopili dogovor o komadanju Bosne i Hercegovine. Ostavljajući po strani uobičajeno isključivanje glasina i naklapanja iz kaznenih postupaka [1187], i pretpostavljajući da su dvojica vođa sklopili neku vrstu dogovora, još je teško vidjeti zašto su srpske snage i JNA napale Hrvatsku četiri mjeseca poslije, okupirale četvrtinu zemlje, protjerale stotine tisuća Hrvata iz njihovih domova, te uspostavile srpski politički entitet koji je preživljavao dok ga hrvatske vojne snage nisu uništile četiri godine poslije. Standardni je odgovor da su Tuđman i Milošević trebali rat kako bi podijelili Bosnu i Hercegovinu, no zašto rat u Hrvatskoj, i zašto je Milošević čekao četiri godine da bi odlučio kako srpska republika u Hrvatskoj nije održiva i povukao svoju potporu? Od 1990. sve do početka 1995. godine Beograd je podupirao srpske vođe u Kninu, što se čini krajnje čudno ako su Milošević i Tuđman imali dogovor o uništenju Bosne i Hercegovine, jer postojanje Republike Srpske Krajine na hrvatskome je teritoriju zapravo uništavalo Hrvatsku. Isto se tako čini čudnim da Hrvatska 1992. nije napala Bosnu i Hercegovinu dok je ta susjedna država posrtala pod višestrukim napadima JNA i srpskih paravojnih postrojbi, a međunarodna zajednica svoju intervenciju ograničavala na slanje promatrača i na insistiranje kod Srba, Hrvata i Muslimana da razgovaraju jedni s drugima. No Hrvati su navodno čekali do proljeća 1993. godine kako bi nastojali steći kontrolu nad hrvatskim područjima Bosne i Hercegovine, iako su potkraj 1991. stvorili “zajednicu “ i navodno imali potpuno naoružano Hrvatsko vijeće obrane spremno na pokret u početku 1992. godine. Ako su Tuđman i Milošević kovali zavjeru da bi uništili Bosnu i Hercegovinu, zašto su Srbi napadali hrvatska područja u Posavini, Bosni i Hercegovini, i zašto je Tuđman ponudio Aliji Izetbegoviću vojni savez i pomoć Hrvata u Bosni i Hercegovini da bi se obranila i hrvatska i muslimanska područja? Zaista, zašto bi HVO, koji nije bio dovoljno naoružan, napao Armiju Bosne 1993. godine, pošto je Armija Bosne stvorila nove postrojbe naoružane oružjem koje je prokrijumčareno kroz Hrvatsku, i zašto napadati s položaja u srednjoj Bosni, koja je za Hrvate bila vojno neobranjiva?
Nakon rata koji je Hrvatsku ostavio razorenom, okupiranom i opterećenom stotinama tisuća izbjeglica, isto je tako teško shvatiti zašto bi Tuđman i njegova vlada bili nastavili kovati urote sa srpskom vlasti da bi dobili nekoliko dijelova Bosne i Hercegovine, napose kad bi to predstavljalo opasnost da će Srbi stvoriti politički entitet stvaranjem “Zapadne Srbije” od njihovih dijelova Bosne i Hercegovine i osvajanjima JNA u Hrvatskoj. Nedavna studija “srpske pobune” u Hrvatskoj sugerira da su se vođe hrvatskih Srba i bosanskih Srba nadali da će učiniti upravo to, i da je Tuđman daleko od izazivanja pobune činio sve što je mogao da bi smirio vođe hrvatskih Srba i surađivao s njima [1188].
Čak i ako se pretpostavi da su sve te nelogične tvrdnje o motivima i djelovanju točne, svakomu tko poznaje Tuđmanova djela bilo bi teško vjerovati da bi se on poigravao idejom da dopusti stvaranje srpske države u zapadnoj Bosni i Hrvatskoj za uzvrat ograničenih teritorijalnih dobitaka u Bosni i Hercegovini, a mnogo manje da bi on svoju politiku temeljio na stvaranju takvog entiteta. Ako je bio hrvatski nacionalist, zašto bi onda dao velike komade Hrvatske i glavninu Bosne i Hercegovine, isključujući “hrvatska” područja kao što je Posavina, koja je u studenome 1991. također tvorila hrvatsku zajednicu, i time ne samo uklonio tampon između Srbije i Hrvatske, nego doveo uvećanu srpsku državu na topnički domet Zagreba? Osim, dakako, ako ga je u tome priječio tijek događaja i međunarodna zajednica koja je pasivno promatrala dok je JNA pomagala srpskim nacionalistima da učvrste njihove dobitke i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Svakako, malo je onih koji su čitali Tuđmanova djela; većina ih je čitala djela njegovih kritičara i oni su bili ti koji su formirali njihova mišljenja na temelju njihovih djela, a ne njegovih [1189].
S obzirom na takva logička teška pitanja i rupe i kontradikcije u kronološkom nizu događaja, oni koji tvrde da je Tuđman bio uključen u stalnu zavjeru s Miloševićem moraju stoga imati vrlo čvrsti dokaz, stvarni zapis opetovanih razgovora između tih dvaju vođa, koji dokumentira njihove namjere i njihovu suradnju. No nema stenografskog zapisa sastanka u Karađorđevu, a zapisi Tuđmanovih sastanaka s Miloševićem na međunarodnim skupovima ne potvrđuju teoriju zavjere za koju John Allcock, koji je bio vještak za tužiteljstvo MKSJ-a, smatra da je neosporna. Oni dokazi koje imamo sugeriraju da je Tuđman bio iskreno šokiran napadom na Hrvatsku i ponašanjem JNA i srpskih snaga, no da je ipak bio spreman razgovarati s vođama i hrvatskih i bosanskih Srba kako bi okupirana područja Hrvatske reintegrirao mirno i spriječio sličnu katastrofu u Bosni i Hercegovini, pritiskajući muslimanske vođe da prihvate administrativnu podjelu zemlje u kantone, mirno “civilizirano” rješenje krize, a ne nasilno [1190].
[1185] Na primjer, Attila Hoare, The Croatian Project to Partition Bosnia-Herzegovina, 1990-1994, East European Quarterly, 31 (1), ožujak 1997., str. 121-138, i Duško Doder, Yugoslavia: New Wars, Old Hatreds, Foreign Affairs 91, ljeto 1993., str. 3-23.
[1186] O’Brien, The International Tribunal, str. 652-653, sugerirao je da će MKSJ morati pronaći “dokaz obrazaca” zato što je bilo vrlo malo jasnih obrisa vlasti.
[1187] Sudovi obično isključuju glasine, naklapanja, mišljenja i škodljive dokaze; vidi Rescher i Joynt, Evidence in History and the Law, str. 571-572.
[1188] Tuđman je nastavio pregovarati sa srpskim vođama, dijelom jer je međunarodna zajednica inzistirala da pregovara, a dijelom zato što je vjerovao kako se odnosi između Srbije i Hrvatske moraju “normalizirati” ako se želi postići trajan mir u regiji. Isto je tako nastavio razgovore s muslimanskim vođama. Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, Golden marketing – Tehnička knjiga, 2005., na različitim mjestima; isto vidi i eseje u Zdenko Radelić, Davor Marijan, Nikica Barić i Dražen Živić, Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat, Zagreb, Školska knjiga, 2006.
[1189] Gale Stokes, Independence and the Fate of Minorities, 1991-1992. Scholars’ Initiative, na internetskoj adresi: http://www.cla.purdue.edu/academic/history/facstaff/Ingrao/si/scholars.htm, citira Izetvegovićeva djela kako bi argumentirao da on nije bio muslimanski “fundamentalist”, ali ignorira Tuđmanovo djelo u korist komentara Davida Owena, Susane Woodward i Ejuba Štitkovca da bi ustvrdio kako je Tuđman “bio gotovo jednak kao i Karadžić u svom nacionalizmu, no, naravno, u korist Hrvata”; da je imao samo “jednu svrhu u životu… kontrolirati cijeli teritorij za koji vjeruje da povijesno pripada Hrvatskoj – i da će u tom cilju koristiti sva sredstva”; da je odobravao NDH i vodio “zajedljivu” kampanju 1990., koja je prestrašila hrvatske Srbe; da je “nakon svog izbora, Tuđman počeo rehabilitirati one koji su služili fašističkom režimu Nezavisne Države Hrvatske”; da je provodio “čistke Srba iz hrvatske policije…(i) gospodarskih poduzeća”; da je odbio “suradnju s obrazovanim urbanim Srbima koji su možda bili protuteža krajinskim Srbima" i nasukao “umjerene hrvatske Srbe na ničijoj zemlji između Miloševićeva nacionalizma i Tuđmanove uske vizije hrvatske budućnosti”; i da “nikada stvarno nije prihvatio Bosnu kao državu”, nego je "vjerovao da je treba podijeliti sa Srbijom, sa, u najboljem slučaju, malom muslimanskom enklavom oko Sarajeva”. Dok Stokes gotovo s obožavanjem govori o Aliji Izetbegoviću, ruga se Tuđmanu zato što je navodno potkopao svoje “ambicije da bude priznat kao europski vođa” “svojom nacionalističkom politikom, kao i svojim bombastičnim stilom i ljubavi prema pompi i okolnosti, (što) je kod mnogih stvorilo dojam vladara komične opere, a ne važnoga vođe”.
[1190] Lucić, Stenogrami, I., str. 129-154.