Vlak slobode - govor u Splitu

Split, 26. kolovoza 1995. godine

Hrvatice i Hrvati, dragi Splićani i lipe Splićanke,
draga hrvatska braćo čitave južne Hrvatske, Dalmacije i Herceg-Bosne!

Draga hrvatska mladeži, hrvatski vitezovi hrvatskih oružanih snaga i Hrvatske ratne mornarice i kopnene vojske i našeg zrakoplovstva, pripadnici redarstvenih snaga, svima vama hvala, u ime svih nas koji smo došli ovim “Vlakom slobode”, na ovakvom veličanstvenom dočeku.

U siječnju 1990. godine  sreo sam se prvi put sa srcem Splita i hrvatske Dalmacije u koju sam vjerovao, kao i čitav hrvatski narod, iako su mi tada neki politički ljudi preporučivali da ne dolazim u Split, jer što će biti, evo, održani su neki skupovi, bilo je kažu 20, 30 tisuća ljudi, a što ćemo mi kada dođemo s programom koji još proglašuju opasnim, s programom stvaranja slobodne, samostalne Hrvatske u kojoj se mnogi nisu usudili ni pomisliti, a vidite ja sam vjerovao u vas, u hrvatskog čovjeka, u ribara, u težaka, u pravog hrvatskog intelektualca.

Vjerovao sam u hrvatsku mladež koju sam do tada na žalost više upoznao u svijetu gdje je bila rastjerana iz domovine, a vjerovao sam i u zrele hrvatske ljude, i u takve hrvatske težake od kakvih sam jedno pismo dobio ovih dana, od Svetina Civadelića, čovjeka od 94 godine, koji je rekao običnu istinu koju sam ja nosio od dječjih nogu i osjećao u grudima svih hrvatskih ljudi u svim krajevima: Stvorimo jednom takvu Hrvatsku u kojoj ćemo moći reći da smo Hrvati, da smo svoji na svome.

I zato, za takvu ideju, za takav program, trebalo je, razumije se, kao što je gospodin Perković rekao i znanstvenog pogleda na povijest, ali je trebalo prije svega ono što se nikakvom znanošću ne može osjetiti i proračunati niti statistički iznijeti, a to je vjera u svoj narod, u svog čovjeka, u hrvatstvo koje je ostalo ovdje tisućama godina.
Ovaj današnji skup kojim ste dočekali - “Vlak slobode”, a u tom “Vlaku slobode” doveo sam vam čitavu Hrvatsku, vama u krilo Splita, dalmatinske Hrvatske koja je bila kolijevka hrvatske državnosti.

U tom “Vlaku slobode” bili su ne samo visoki državni i crkveni velikodostojnici, dužnosnici i vojni zapovjednici, diplomati, poslovni ljudi Hrvatske, u tom “Vlaku slobode” bili su i hrvatski prognanici i ranjenici, hrvatski invalidi, u tom “Vlaku slobode” bili su ljudi iz svih hrvatskih krajeva, bili su ljudi iz hrvatskog iseljeništva, iz daleke Kanade, Argentine i Australije i Čilea. Tridesetak tisuća potomaka Bračana živi u dalekom Čileu u pustinji Antafagaste gdje su bili istjerani zato što u svojoj zemlji nisu mogli biti ni Hrvati i što nisu mogli imati kore hljeba, što nisu mogli imati – da ne bi netko rekao da sam se zabunio pa rekao hljeba mjesto kruha – ne mi imamo hljeb kruha, ali su ga uzimali drugi, a nisu ga nama davali.

Vjerom u hrvatski narod ujedinjavanjem domovinske i iseljene Hrvatske, jedinstvom one zavođene Hrvatske koja je još u Drugom svjetskom ratu ratovala jedna protiv druge pod tuđim zastavama ili pak i pod hrvatskim zastavama, ali opet jedna protiv druge. Samo s takvim jedinstvom svih krajeva, svih staleža i domovinske i iseljene Hrvatske mogli smo uspostaviti samostalnu i demokratsku nezavisnu hrvatsku državu, mogli smo stvoriti oružanu silu koja je evo ovih dana oslobodila do kraja sve središnje hrvatske krajeve, koja je oslobodila Knin, taj stari hrvatski kraljevski grad u kojem je stolovao kralj Zvonimir, u kojem je bilo sijelo i hrvatskog biskupa kad se Hrvatska biskupija protezala tada sve do Drave. Od tada pa na ovamo Hrvatska je proživjela teška vremena, a usred Knina, a usred Hrvatske stvarali su tuđe tijelo koje je trebalo onemogućiti hrvatsku slobodu i hrvatsku državu, koje je trebalo ili izsrbizirati Hrvatsku ili je pak osvojiti, osvojiti do Karlobaga, ako ne do Karlobaga do Zadra s tri hrvatska mora, ako ne do Zadra, onda do Splita, do Makarske ili Neretve. Sve su to htjeli, a sve smo im onemogućili. Danas imamo slobodnu i moćnu hrvatsku državu koja je kadra da oslobodi i onaj mali, ali važan komad hrvatske domovine – istočnu Slavoniju, sa simbolom hrvatskog otpora Vukovarom i s bogatom Baranjom.

Svijet nam opet preporuča da budemo strpljivi da to učinimo na miran način. A ja im ponavljam, da, još ćemo vidjeti možemo li uz vašu pomoć na miran način osloboditi istočnu Slavoniju i Baranju. Htio bih da to bude na miran način da nemamo više žrtava, da vratimo svoje prognanike, ali ako to neće biti moguće kao što nije bilo moguće osloboditi ove središnje hrvatske krajeve, tada će biti opet ne samo novih oluja, nego i novih gromova.

Mnogo puta sam rekao i na skupovima da hrvatski čovjek, osobito oni koji su na čelu hrvatske politike moraju biti krajnje razboriti, ali i odlučniji. Moramo poslušati savjete svijeta, ali na žalost, draga hrvatska braćo i sestre, nismo imali savjeta pomoću kojih bi došli do svoje slobode i do svoje države. Sami smo morali donostit odluke da bismo stvorili hrvatsku državu, da bismo je obranili i da bismo je gradili po svojoj volji.

Da smo slušali savjete i onih diletanata i mudrijaša u vlastitoj hrvatskoj zemlji i onih izvana koji su nam upućivali kritike i ovo i ono preporučivali, savjetovali, nikad ne bismo imali hrvatske države, nikad ne bismo došli ovamo “Vlakom slobode”.

Kad sam bio na prvom skupu ovdje na ovome mjestu isto tako iznenađujuće velikom i velebnom, ne tako velikom kao danas, tada sam vam obećao možda i u nešto malo zavijenom obliku stvaranje slobodne Hrvatske. Pred godinu dana obećao sam vašem gradonačelniku uvaženom gospodinu Grabiću da ću doći u Split vlakom iz Zagreba. Obećao sam ta dva velika obećanja. On još čini se nije očistio ovu vašu luku. Morate mu u tome malo pomoći, a i Hrvatska vlada. Održao sam prije toga i obećanje Hrvatskoj košarkaškoj momčadi, Hrvatskoj reprezentaciji u dalekoj Barceloni da ću ih pozvati na večeru na kninsku tvrđavu, i to sam održao. Bilo mi je to obećanje osobito drago, ali i važno baš zato što su ti hrvatski momci, ti hrvatski ambasadori pretežitim dijelom tu naši vlaji iz Dalmatinske zagore i vaši Splićani.

Što mi preostaje da vam još obećam?

(Vukovar! Vukovar! - skandiranje publike) 

Razumije se, prije svega Vukovar, taj simbol hrvatskog otpora u obrani uspostavljene nezavisne hrvatske države, Vukovar i bogatu istočnu Slavoniju i Baranju, jer Hrvatska je bila i ostat će podunavska zemlja. I to ćemo obećanje zajedno izvršiti sa svojim hrvatskim narodom i sa svojom politikom, a ako će trebati onda i sa svojom oružanom silom.

Drugo je obećanje vama i našoj hrvatskoj domovini da vratimo tisuće, desetke i stotine tisuća raseljenih hrvatskih ljudi iz svih kontinenata svijeta, od sjevernog do južnog pola, od najkrajnjije zapadne do istočne točke, s jednog kraja svijeta na drugom ima rasutih Hrvata. Moramo ih vratiti na ognjišta njihovih djedova. Ja sam ih sretao i u drugom koljenu ali kad su čuli hrvatsku pjesmu, iako su rođeni tamo, neki čak i nikada nisu vidjeli tu prelijepu hrvatsku zemlju, ali su plakali na hrvatsku riječ i na hrvatsku himnu. Danas smo ostvarili slobodnu Hrvatsku i imamo im što ponuditi, a vi ih zovite neka se vrate.

Osim sebe, i sve vas i čitavu Hrvatsku i vlast i sve ljude obvezujem da to učinimo, da ih što prije u što većem broju vratimo.

Treće obećanje može biti, da već sada, a onda kad kroz neki mjesec i do kraja oslobodimo i Vukovar i Baranju da onda napregnemo i razum i mišice u izgradnji Hrvatske, u obnovi razorene domovine u gospodarskoj, kulturnoj i znanstvenoj izgradnji naše domovine.

Mislim da i to može biti naša zajednička obveza i da kao što smo sve do sada stvorili samo vlastitim snagama, snagama vlastitog naroda domovinske i iseljene Hrvatske i jedino uz Božju pomoć, ali kao što znate i kao što govori i Sveto pismo i Bog će nam pomoći ako ćemo si sami znati pomoći. A u dosadašnjoj povijesti toga nije bilo, ali sada znamo, otkrili smo putove kako to treba, kako je trebalo uspostaviti slobodnu, nezavisnu hrvatsku državu, kako je treba obraniti, kako je treba graditi. Znamo da treba odbaciti sve ono što nas je dijelilo, sve negativno, a prihvatiti iz svih sastavnica hrvatske povijesti i hrvatskog života sve ono što je pozitivno, što može pridonijeti nezavisnosti i slobodi domovine, sreći i blagostanju hrvatskih ljudi. To nam, draga hrvatska braćo i sestre, neka budu obveze.

A, onda mi dopustite i jednu, ili ako hoćete i dvi male želje. Neka nam splitski “Hajduk” postane jednom takav tim da ostane u Europi zajedno sa zagrebačkom “Croatiom”, trebaju nam dva jaka kluba.

I zato imamo velikih uspjeha na svim sportskim natjecanjima. Mala smo zemlja, ali veliki narod, ali zato treba još više upornosti, još više rada i još boljega vodstva. Ali, draga hrvatska braćo i sestre, ako Hrvatsku još pred 3, 4 godine nisu htjeli vidjeti u svijetu, danas je Hrvatska ne samo priznata nego i potrebna i onom svijetu koji još neće igrati utakmice u Hrvatskoj, ali će ih morati igrati.

Danas s hrvatskom demokratskom zemljom, ali i s Hrvatskom koja ima snažnu oružanu silu moraju računati i one svjetske sile koje su nam do jučer preporučivale bojeći se da nećemo moći osloboditi zapadnu Slavoniju i Knin, a mi smo to učinili bolje i munjevitije negoli oni u svojim olujama.

I nema te zadaće koju u interesu hrvatskog naroda, hrvatske slobode, hrvatske države nismo kadri izvršiti. Ali zato moramo biti krajnje razboriti, ali i krajnje odlučni. I još djelotvorniji i učinkovitiji u provedbi državne politike da bismo što prije došli do potpune slobode i da bismo što prije postigli što veće rezultate u izgradnji, u napretku na svim područjima i u podizanju životnog standarda.

Mislim da ste me slušali što sam rekao u Zagrebu i u drugim mjestima, pa da se ne ponavljam. Dopustite mi da ovom prigodom zahvalim svima vama od mladeži, do zrelih ljudi, do onih koji su morali proživjeti sva ona zla koja je hrvatski narod proživljavao tijekom dugih devet stoljeća, a u posljednjih sedam desetljeća života u bivšoj Jugoslaviji to se još teže osjećalo da svima vama zahvalim na vašem udjelu u stvaranju slobodne Hrvatske, a posebno pripadnicima naših oružanih i redarstvenih snaga, da odamo počast i da zapamtimo kao svoju obvezu da brinemo o obiteljima svih onih čiji su sinovi, braća ili očevi dali svoje živote u temelje ove slobodne hrvatske države.

Neka im je vječna slava, a nama neka bude sretan put, sretni brodovi pod hrvatskim zastavama koji prvi put u hrvatskoj povijesti plove pod hrvatskim zastavama, i ratni i trgovački, a do sada su i naši hrvatski mornari morali to učiniti pod tuđim zastavama, i zapovijedati ili slušati pod tuđim jezikom. A danas, i to more i ta mornarica i to kopno i to nebo hrvatsko, naši su i bit će takvi kakve mi želimo.

Neka nam živi vječna Hrvatska!

Izvor: http://free-zg.t-com.hr/zdeslav-milas/FT/ft-12.htm