Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.
Dolazim kako bih zahvalio predsjedniku Tuđmanu i hrvatskom narodu što potpomažu mirovni proces u Bosni. Došao sam izraziti podršku ne samo mirovnom procesu, nego i federaciji u Bosni između Muslimana i Hrvata, mirnom dogovoru o povratku Hrvatskoj zemlje u istočnoj Slavoniji i konačno partnerstvu Hrvatske ne samo sa SAD, nego i s drugim zapadnim zemljama koje vjeruju u slobodu, ljudska prava i demokraciju, u mir i napredak, i koje sve na tome rade zajedno.
Dragi gospodine Predsjedniče, (…) Prošli smo dugi put do postizanja mira u regiji i stvaranju uvjeta da jaka, neovisna i cjelovita Hrvatska zauzme svoje mjesto u zapadnoj obitelji nacija. Vaše osobno vodstvo posljednje dvije godine bilo je apsolutno presudno za okončanje sukoba u nekadašnjoj Jugoslaviji i postavljanju temelja trajnog mira i pomirenja. Uvjeravam Vas da ćemo učiniti sve što možemo i nastaviti Vam pomagati u ovom teškom trenutku.
O prvom hrvatskom predsjedniku se govori kao o političaru i državniku¸ a zanemaruje se bitna odrednica njegova mišljenja i djelovanja – da je bio povjesničar. Dr. F. Tuđman svoju politiku nije izvodio iz pragmatičnih, ni iz dnevno političkih razloga ili situacija, nego na temelju povijesnih dugoročnih prosudbi do kojih je došao tijekom desetljeća proučavanja europske i hrvatske povijesti. On je još 1968., u vrijeme okupacije Čehoslovačke od SSSR-a, pisao o potrebi ujedinjenja Europe – u vrijeme kada je za mnoge to bila znanstvena fantastika…
Predsjednik Franjo Tuđman svojom se savješću opredijelio da svoj život uloži u dramatičnu borbu za slobodu čovjeka i hrvatskog naroda i za povijesnu istinu o tom narodu. Pišući knjigu o malim narodima i velikim idejama, kad veliki nisu pravedni, a činjenica je da su neke velike ideje ovoga krvavog XX. stoljeća bile protučovječne jer su bile protubožje… Otkrio je prave probleme, pošao je svjesno putem koji će ga voditi u progone, sve do tamnice. Nailazio je ne samo na nerazumijevanje velikih nego i na protivljenje. Dostojanstvo velikih se upravo tako očituje da budu zaštita slabih i malih, da jamče slobodu i ostvarenje neotuđivih ljudskih i nacionalnih prava potlačenih.
U bivšem sistemu dr. Franjo Tuđman imao je položaj i mogućnost da udobno živi s privilegijama i ugledom, ali uz cijenu da bude neosjetljiv za sudbinu svoga naroda. Znanjem i iskustvom uvidio je nepravde i svojom savješću je izabrao težak put nenasilne borbe za slobodu i povijesna prava i istinu o svom narodu. Otkrio je prave probleme, pošao je svjesno putem koji će ga voditi u progone, sve do tamnice. Nailazio je ne samo na nerazumijevanje velikih nego i na protivljenje. Dostojanstvo se velikih se upravo tako očituje da budu zaštita slabih i malih, da jamče slobodu i ostvarenje neotuđivih ljudskih i nacionalnih prava potlačenih.
Nisam susreo čovjeka koji bi više od njega vjerovao u narod i njegovo jedinstvo.
Ostaje neprijeporno: Amerika duguje vječnu zahvalnost Washingtonu i Lincolnu, a Francuska De Gaulleu. Ništa manje, ako ne i više, Hrvatska duguje Tuđmanu. I što nas vrijeme više udaljuje od njega, sve jasnija bit će nam istina: da je najsvjetlije razdoblje hrvatske povijesti zauvijek obilježeno njegovim imenom.
Franjo Tuđman bio je hrvatski domoljub. Njegovo djelo započeto je davno prije zbivanja iz proteklih nekoliko godina… Podupirući mandat Ujedinjenih Naroda i mirnu reintegraciju uz izbjegavanje novih sukoba, on je spasio tisuće života – ne samo hrvatskih, nego i ljudi cijele regije. I što je još važnije, njegova mudra politika omogućila je normalizaciju odnosa sa SR Jugoslavijom… Znam da je strastveno vjerovao u europsku Hrvatsku…
Neka im Bog oprosti sve laži o Tuđmanu … Na kraju dajem vam i osnovnu ocjenu dr. Tuđmana kao čovjeka. Volio je vlastiti narod, ali nije imao predrasuda ni prema komu. Otkad sam mu posto savjetnik pa do smrti nikada ga nisam čuo da negativno govori o drugim narodima i vjerama. Bio je svjestan politike granica u današnjoj Europi i nije tražio promjene za Hrvatsku. Ukazivao je na povijesne nepravde i ljudska prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji i na Kosovu…
Tuđman je bio mudar, poznavao je povijest i, otvoreno govoreći, uz njegovo vodstvo Hrvati su preko Oluje i drugih vojnih akcija spasili Bosnu i Hercegovinu.
Hrvatsku je Tuđman ostavio u relativno dobrom stanju. Dug je inozemstvu bio oko devet milijardi dolara, od čega je polovica bio naslijeđen dug bivše države, strancima je bilo prodano mnogo manje banaka i velikih profitabilnih, strateški državnih firmi, uvoz se još nije bio razmahao kao što će se dogoditi poslije, a sve do danas stanje se (ne)zaposlenosti nije bitno poboljšalo. Umjesto da se čuva to nasljeđe na kojem se mogla stvarati nacionalna ekonomija, postupilo se obratno…
Danas mislim da smo trebali više surađivati s Tuđmanom iako su nam prigovarali da smo potpuno povezani s Pantovčakom, a to nije bila istina. Dobio sam naredbu iz Washingtona da zaustavim prodor hrvatske vojske prema Banja Luci, i Tuđman je bio kooperativan, ali možda bi bilo drukčije da smo ih pustili da odrade taj vojni dio zadatka.
Predsjednik Tuđman dobro poznaje hrvatski kulturni milje, što ne treba čuditi, jer se u njemu kretao i jer iz njega potječe. Pogotovo, jer mu je poznavanje tog okoliša, u vrijeme kad je kulturni nacionalizam bila jedina živa nacionalna snaga, bilo potrebno u ostvarivanju državotvornih nakana. Ne čudi me ni što poznaje sve važnije književnike i njihove političke orijentacije, to također spada u krug interesa rasnog političara, ali me čudi što tako dobro poznaje samu književnost, osobito proznu, da je uza sve što je činio, i za to našao vremena…
Jedan od stereotipa o Tuđmanu da nije nikad imao strpljenja doslušati svoje suradnike i da je donosio apriorističke odluke… Ništa pogrešnije od toga… U svakoj njegovoj odluci bilo je inspiracije i inicijativnosti. Ali, zaključno oblikovanje odluke uvijek je bilo sačinjeno od mnoštva priloga što su ih ugradili njegovi suradnici. U moći kreiranja, inicijacije i asimilacije, od početka stvaranja odluke do konačnog donošenja, krila se tajna Tuđmanove državničke uspješnosti.
U tim nimalo uspavljujućim razgovorima otkrivao sam čovjeka (Tuđmana, primj.A.T.) kakvog se nije moglo vidjeti kad si ga gledao kako daje izjave i drži govore, a najmanje kad si druge slušao kako o njemu govore. Otkrio sam tolerantna sugovornika o svemu osim o političkim ciljevima koje je pred sebe postavio. Samostalna hrvatska država, narodno pomirenje i demokratski ustroj te države! To troje upitno nije moglo biti, sve ostalo moglo se propitivati do beskraja.
S obitelji Tuđman prijateljujem tridesetak godina. Francek je jedan od najpoštenijih ljudi koje sam upoznala, bio je šarmantan i duhovit… Naše je prijateljstvo imalo istu emocionalnu i moralnu nit u doba kad je Francek bio u zatvoru, kad je postao predsjednik i kad se teško razbolio.
Tuđman je bio patriot. Ali i čovjek koji je branio i poštovao pravo drugih ljudi i naroda… Bez vođe poput Tuđmana nikada ne bismo ostvarili nezavisnost. On je hrvatski George Washington…
Upamti jednu stvar: Tuđman govori to što govori, ali dobije li priliku samo tri sekunde, taj će napraviti Hrvatsku.
Više puta smo se sastajali u Zagrebu, nekoliko puta u SAD, Bruxellesu. Pamtim ga kao vrlo sposobnog i čvrstog pregovarača koji nije lako odstupao. Mislim da je u Daytonu dobio puno što je planirao. Po mom mišljenju, Tuđman se mora smatrati ocem nove samostalne hrvatske države.
Primio sam Tuđmana u Quirinalu. Poznavao sam i prije njegovu povijest. Danas ga mnogi kritiziraju i kažu da je imao čvrstu ruku. Pitam se bi li bilo moguće načiniti čudo, koje je on načinio davanjem neovisnosti Hrvatskoj, da nije ponekad upotrijebio i čvrstu ruku prema vani i unutra. Svojom politikom uspio je vratiti krajine koje su bile okupirane.
Predsjednik Tuđman je neobično strpljivo i mirno saslušao sva izlaganja nazočnih i ne sjećam se da je ikoga prekidao, da je upadao u riječ ili na bilo koji način utjecao na izlaganja. Govorili su o njemu kao posebno autoritativnoj osobi, kao diktatoru, a ja sam ga doživljavao kao politički vrlo pristojnog čovjeka koji je govorio nakon svih i koji je svima dopuštao da kažu svoje mišljenje.
Predavajući predsjedniku Tuđmanu visoko međunarodno priznanje za mir "Caterina de' Medici", prof. Pier Lorenzo Eletti je rekao: Dr. Tuđman "jedan je od lidera i graditelja nove Europe, predani borac za demokraciju, samostalnost Republike Hrvatske i mir u svijetu", uvevši ga time u društvo dobitnika tog uglednog priznanja, među kojima su i ličnosti poput Willija Brandta, Francoisa Mitteranda, Mihaila Gorbačova.
Smatram da je bivši predsjednik Tuđman bio veliki državnik i da mu dugujemo mnogo za neovisnost Hrvatske.
Dr. Tuđman je rekao: "Treba poduzeti sve da se rat izbjegne, dosta je bilo žrtava u povijesti hrvatskoga naroda". U toj kratkoj rečenici bio je sažetak poruke Tuđmana humanista, čovjeka koji je bio spreman poduzeti sve da spasi ljudske živote. Dodao je još jednu rečenicu koju sam tada zabilježio, a ta glasi ovako: "Smrt u ratu nije tragedija pojedinca, to je tragedija njegove obitelji i njegovih prijatelja"…"Svako je nasilje plod mržnje koja je opreka ljubavi". Međutim, on dodaje: "Jamačno, lako se prekoračuju granice između pravednog i nepravednog rata", te upozorava da "pravedni ratovi ne smiju prijeći onu tanku nit koja ih dijeli od nasilja". Dakle unaprijed osuđuje sve ono za što će njega kasnije optuživati.
Mnogi nisu znali kako krenuti. Tuđman je znao. Bila je iznimna sreća što se toliko toga skupilo u jednoj osobi: povjesnik koji je bio svjestan svih razdora i nejedinstva u prošlosti, čitač učinjenih pogrešaka koje se ne smiju ponoviti, svjedok novije povijesti i poznavatelj tadanje vlasti, poznavatelj osoba i odnosa komunističkih močnika, čovjek obaviješten o pravom stanju stvari u jugoarmiji, dakle svega što je moglo biti – i bilo je – uporabljivo u ključnom trenutku…
Koliko ja znam, Tuđman je mnogo toga (lošega) znao o ljudima, nisu mu bile skrivene njihove zakulisne i prljave igre i djela, ali je sve to tolerirao, podnosio i tek u rijetkim trenucima očajavao i ponavljao: "S mnogima od njih pod drugim okolnostima ni kavu ne bih popio".
Jedan je hrvatski književnik napisao: "Pobijediti u ratu i stvoriti državu nije mala stvar"! Tuđman je tu doista odigrao ulogu hrvatskog Bismarcka. Znao je podjednako pregovarati i ratovati, čekati i biti neumoljivo odlučan, s briljantnim osjećajem za timing i procjenu situacije. Ono što mu je pri tom osobito pomagalo, način je na koji je donosio odluke. Kad bi ga mučio kakav problem, kad bi trebao donijeti neku važnu odluku, nikada to nije učinio brzo. Kuhao je dugo, slušao i razgovarao… Rijetko kada je komentirao, više je primao na znanje. No, konačna odluka uvijek je bila njegova, nije se dao preglasati, ili podvrgnuti tuđem mišljenju. Ali, slušati je znao. I te kako.
U Hrvatskoj za Tuđmanovo doba nije bilo diktature, a bilo bi glupo ozbiljno uzimati optužbe koje se često mogu čuti od Tuđmanovih kritičara kako je riječ o totalitarnoj državi - izjavio je profesor povijesti na Sveučilištu Yale dr. Ivo Banac na predavanju u washingtoskom Centru "Woodrow Wilson", javlja "Glas Amerike". "Postojalo je veliko područje za slobodu medija, tisak koji nije primao nikakav novac od države bio je posve slobodan"
Tuđmana smatram, zapravo, najznačajnijim hrvatskim političarom 20. stoljeća, čovjekom čije će zasluge ostati za sva vremena, kao onoga koji je stajao na čelu pokreta za ostvarenje hrvatske države i koji je, naravno, imao svojih pogrešaka i nedostataka. U usporedbi s onim pozitivnim, njegove su pogreške neznatne.
