Slobodna, neovisna, suverena Hrvatska.
Demokratska i višestranačka Hrvatska.
Jedinstvo hrvatskog nacionalnog bića.
Pripadnost Europi.

Franjo Tuđman bio je vizionar koji je živio ideju hrvatstva od svoje najranije mladosti. Odgojen na naslijeđu starčevićanskog i radićevskog prava hrvatskog naroda na samoodređenje, kao mlad čovjek opredijelio se za socijalizam, smatrajući da takav revolucionarni pokret otvara put ostvarenju slobodne, suverene Hrvatske, koju nacionalni, seljački put braće Radić nije uspio ostvariti. Snovi o oslobođenju hrvatskog naroda od potlačenosti rasplinuli su se u novoj Jugoslaviji, te ga doveli u sukob s vladajućima.

U svom znanstvenom povjesničarskom radu pokazao je izrazit smisao za razumijevanje odnosa političkih snaga u svijetu i dalekovidnost za predviđanje povijesno-političkog razvoja. U brojnim radovima i knjigama - npr. Velike ideje i mali narodi (1969), Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (1981), Državnost nacija – ključ mira Europe (1982) – analizirao je položaj hrvatskog naroda i drugih naroda u Europi. Njegov ga je poziv povjesničara pripremio da ostvari svoju viziju i prepozna razdoblje u kojem je omogućeno stvaranje hrvatske države, jer je prije svih ostalih razumio širi kontekst zbivanja u Europi i predvidio političke promjene i događaje kao što je npr. ujedinjenje Njemačke. U svojim je radovima, te kasnije u programu HDZ-a, govorio o potrebi hrvatske neovisnosti, ujedinjenju domovinske i iseljene Hrvatske, o višestranačju i demokraciji, o razvitku slobodnog tržišta te o neospornoj pripadnosti Hrvatske europskom naslijeđu i Europi kao zajednici naroda.

Nije stoga slučajno da se baš on našao na čelu pokreta koji je Hrvatskoj donio samostalnost kojoj je stoljećima težila, imajući iza sebe više od dva desetljeća hrabrog i napornog rada i priprema za „povijesni trenutak“ koji je savršeno iskoristio za ostvarenje svoje vizije, noseći čitav hrvatski narod prema ostvarenju zajedničkog sna.