Bosna i Hercegovina može opstati samo kao zajednica triju konstitutivnih naroda

Intervju dat za Die Welt, 24. svibnja 1993.

Razgovarao: Carl Gustav Ströhm

Između bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata vlada duboko nepovjerenje. Nedostaje razumijevanje potrebe za suradnjom.

Koji je razlog tom nepovjerenju?

Hrvati u Bosni i Hercegovini strahuju da je jedini cilj Muslimana islamska Bosna. Osim toga, treba napomenuti da je oko sto tisuća Muslimana iz istočne Bosne, koju su osvojili Srbi, prebjeglo na područja koja bi po Vance-Owenovu planu trebala postati pokrajine broj osam i deset. Izbjeglice su potpuno promijenile demografsku sliku tih područja naseljenih većinom hrvatskim stanovništvom, mijenjajući odnos u korist Muslimana. I Muslimani su tu započeli nasilne akcije protiv hrvatskog stanovništva u nakani da zauzmu područje od Mostara, Konjica i Jablanice do Travnika, koje bi po Vance-Owenovu planu trebalo postati hrvatska pokrajina. Muslimani vjerojatno ne računaju da će vratiti pokrajine koje su osvojili Srbi.

No, to vjerojatno ipak nisu svi razlozi?

Ekstremista naravno ima na obje strane. U Muslimana postoje primjerice "mudžahedinske" snage. One žele po svaku cijenu izazvati i produljiti rat. Pojedinci na hrvatskoj strani smatraju da se takvoj politici treba suprotstaviti silom. Dok je svijet užasnuto pratio posljedice srpskog pohoda na Srebrenicu, izbila su neprijateljstva između Muslimana i Hrvata. Bila je to dobrodošla prilika za izgovor da nisu krivi samo Srbi već i Hrvati, te da stoga vojna intervencija u Bosni nije potrebna.

Ali, kako tumačite promjene u muslimanskom bloku?

Postoje mnogi dokazi da u muslimanskom vodstvu sjede nekadašnji članovi KOS-a koji su planski ubačeni u to tijelo. Oni su sklopili primirje sa srpskim generalom Mladićem. Nakon toga, tisuće muslimanskih vojnika povučene su s muslimansko-srpskih bojišta i pokrenute u akciju protiv Hrvata.

No, u redovima bosansko hercegovačkih Hrvata također su uočene neugodne pojave ...

Da. Britanska televizija prikazala je slike jedinice koja navodno pripada Hrvatskom vijeću obrane, a nosi oznake ustaškog i Hitlerova režima. Bila je to provokacija čiji je cilj kompromitacija Hrvatske.

Koliko je velik Vaš utjecaj na bosanske Hrvate?

Taj je sukob u prvom redu problem Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Republika Hrvatska ima određeni utjecaj jer je i Hrvatima i Muslimanima pomagala u borbi protiv srpske agresije. Tamošnje hrvatsko stanovništvo poslušalo je našu sugestiju da na referendumu glasuje za nezavisnost Bosne. Doduše, treba ukloniti jednu zabludu: na područjima na kojima je izbio sukob nije bilo postrojba vojske Republike Hrvatske. Pozvao sam lorda Owena, gospodina Stoltenberga i gospodina Petersena da zajedno na licu mjesta prekinemo sukob. Rezultat te inicijative bila je konferencija koja nije održana u Mostaru, jer su tamo još trajale borbe, već u Međugorju. Ruski ministar vanjskih poslova Kozirev doputovao je sa mnom u Split. Prihvatio sam njegov prijedlog o kontroli granica - i to ne samo granica između Srbije i Bosne, već u cjelini koja uključuje međunarodnu kontrolu granica između Srbije i Hrvatske i između Hrvatske i Bosne.

Kakav su sporazum Hrvati i Muslimani postigli u Međugorju?

Hrvatska je strana još jednom potvrdila da prihvaća mirovni plan. Hrvati su izjavili da su spremni smjesta pustiti na slobodu sve zarobljene Muslimane - što Muslimani dosad nisu učinili sa svojim hrvatskim zarobljenicima. Hrvatsko i muslimansko izaslanstvo smjesta su mogli posjetiti dijelove grada Mostara koji su pod hrvatskim nadzorom, ali nisu pušteni u dijelove pod muslimanskom kontrolom.

Što ste rekli svom bosanskom kolegi Izetbegoviću?

Njemu i ostalim muslimanskim predstavnicima rekao sam sljedeće, a lord Owen izjavio je isto na samoj konferenciji: ako nije moguć sporazum i suradnja između Muslimana i Hrvata, kako netko može još govoriti o opstanku Bosne i Hercegovine? Pod tim pritiskom, Muslimani su također pristali na prekid neprijateljstva i na Vance-Owenov plan. Vidjet ćemo što će se dogoditi. Ne prihvate li Muslimani prijedloge o ravnopravnoj zastupljenosti predstavnika naroda na različtim mjestima u vladi, bit će to samoubilačka politika.

Na Vašu adresu uporno stižu predbacivanja da se zalažete za podjelu Bosne te da ste u tajnim dogovorima sa Srbima tu podjelu već proveli u djelo. Je li to istina?

Ta je obmana vrlo raširena. Istina je da sam se prije početka rata sastao i s Miloševićem i s Izetbegovićem. Bilo mi je već tada jasno će se čitava kriza bivše Jugoslavije usredotočiti na Bosnu te da je potrebno spriječiti rat, koji je kasnije tamo poprimio takve barbarske oblike genocida - gore nego u ratu u Hrvatskoj. Tu nema nikakvih tajni. Već sam tada naglasio: ako je Jugoslavija mogla opstati samo kao konfederativni savez, Bosna i Hercegovina može postojati samo kao zajednica triju konstitutivnih naroda.

Kako su reagirali Vaši sugovornici?

Gospodin Izetbegović ocijenio je da bi konfederativno uređenje vodilo raspadu Bosne. Moja ocjena bila je potpuno suprotna. Nakon iskustava ovog rata još sam čvršće uvjeren da Bosna i Hercegovina može postojati samo na konfederativnim temeljima - kao zajednica triju naroda i pod nadzorom UN. Doduše, valja također postaviti pitanje zašto su Europa i SAD dopustile da srpska agresija u Bosni poprimi tako barbarsku dimenziju i zašto Srbija i danas, pod teretom pooštrenih sankcija i pod prijetnjom vojnom intervencijom, nastavlja tu agresiju?

Možete li dati odgovor na to pitanje?

S jedne strane, Zapad vjerojatno ne želi islamsku državu u Bosni. S druge strane, Zapad je vrlo obziran prema Srbiji jer strahuje da bi oštrjim držanjem izazvao određene snage u Rusiji - bilo da je riječ o boljševičkim ili o konzervativno-pravoslavnim snagama. U Bosni na srpskoj se strani bore ruski, a na muslimanskoj islamski dobrovoljci.

Kako danas ocjenjujete političko stanovište muslimanskog vodstva Bosne?

U njemu danas, nažalost, ne jača umjereni utjecaj Turske, nego utjecaj radikalnih struja iz ostalih islamskih država koje žele rat.

Na Zapadu je prošireno mišljenje da su u Jugoslaviji svi narodi zajedno živjeli u miru - sve dok nije došao nacionalizam i sve pokvario.

Zapad neprekidno pokazuje da ne razumije situaciju na ovom prostoru. Bivša Jugoslavija bila je umjetna tvorevina i sastojala se od naroda koji su utjelovljivali različite nenacionalne individualnosti, ali i pripadali različitim civilizacijama. Stara Jugoslavija raspala se bez ikakva otpora već g. 1941. zbog nacionalnih suprotnosti. Tito je kao Hrvat razumio nacionalni problem. Svojim internacionalističkim, marksističkim svjetonazorom pokušao je svim narodima ponuditi ravnopravnost. Takvom politikom navukao je na svoju glavu neprijateljstvo Srbije. Već u Drugom svjetskom ratu Tito nije imao uspjeha u Srbiji. Churchill je tada utvrdio da su u Hrvatskoj bili aktivni partizani a u Srbiji četnici. Nakon Titova odlaska s pozornice, Beogradom je zavladao antititoizam. Srbi su Jugoslaviju željeli pretvoriti u centralističku Veliku Srbiju. Srpska politika oduvijek je pod pojmom Jugoslavija podrazumijevala samo Veliku Srbiju. Sve to izazvalo je opći otpor ostalih naroda. Sve predodžbe Zapada o mogućoj obnovi nekakve Jugoslavije potpuno su nerealne. Nije se raspala samo višenacionalna Jugoslavija, već i višenaconalna Češkoslovačka. No, tamo je taj proces protekao u miru budući da su oba naroda pripadala istoj civilizaciji.

Zašto su među svim narodima koji žive na tom području upravo brojčano ne pretjerano jaki Srbi - njih 12 milijuna - razvili tu volju za moći i te ratničke kvalitete?

Ne slažem se s Vašim mišljenjem o njihovim ratničkim kvalitetama. Za vrijeme priprema za rat protiv Jugoslavije, njemački  je glavni stožer računao na jak otpor na osnovi tih srpskih vojničkih tradicija. No, činjenica je da Nijemci i Talijani, g. 1941. nisu naišli na spomena vrijedan otpor. I sada se pokazalo: Srbija je pod svojom kontrolom imala cijelu jugo-komunističku vojsku. Bila je to jedna od najjačih vojski Europe. Iako je jugoslavenska armija raspolagala najmodernijom ratnom tehnikom, koja je uključivala 1500 tenkova, rakete i teško topništvo, nije mogla slomiti Hrvatsku. Usprkos nadmoći, Srbi su i u Bosni uspjeli osvojiti samo područja na kojima Muslimani nisu bili spremni za obranu. Na područjima na kojima su se Hrvati pripremili za obranu, Srbi nisu imali uspjeha. Jedan od ključnih ciljeva srpske strane bilo je pomicanje srpske granice do rijeke Neretve, te osvajanje Mostara i Dubrovnika. Ni to im nije uspjelo usprkos slabijem naoružanju Hrvata. Predodžba o srpskim ratnicima koji nemaju premca zapravo je mit.

U čemu, dakle, leži tajna srpske dinamike?

Srbi poput rijetko kojeg naroda slijede iracionalnu, nacionalističku, imperijalitičku ideologiju. Oni su zamislili da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi. Na osnovi te ideologije krenuli su u rat protiv Hrvatske i protiv Bosne. Smatrali su nezamislivim da će nakon raspada Jugoslavije Srbi u Hrvatskoj i u Bosni morati živjeti izvan vlastite države. Pritom valja napomenuti još jedan faktor: njihov nepomirljiv odnos prema Muslimanima. Neposredno prije izbijanja rata, vodstvo bosanskih Muslimana pregovaralo je s Beogradom u nakani da Bosnu zajedno sa Srbijom uključi u zajedničku državu. Na taj način svi Muslimani na tom prostoru - od Kosova preko Sandžaka do Makedonije također bi bili ujedinjeni u jednoj državi. To bi za Muslimane stvorilo optimalne uvjete s obzirom na njihovu sklonost povećanju nataliteta. Srbi su odbacili tu ideju zbog povijesno nepomirljiva odnosa prema Muslimanima i krenuli u rat da eliminiraju Muslimane.

Jesu li Muslimani nakon tih iskustava promijenili svoje stajalište?

Nakon početka rata i srpskog genocida i etničkog čišćenja te nakon poraza Srbije u ratu s Hrvatskom, muslimansko vodstvo počelo je mijenjati svoje stanovište: željelo je, uzdajući se, među ostalim, i u moć islamskih zemalja, definitivno riješiti srpsko pitanje u Bosni ratom do krajnjih konzekvencija.

A Srbi?

Osim nepomirljiva odnosa prema Muslimanima, Srbi su obilježeni još jednim kompleksom: smatraju da na svim prostorima na kojima žive moraju biti konstitutivan narod. Čak i na područjima na kojima su u manjini nisu spremni pomiriti se s ulogom manjine. Dakle, čak i ako broj Srba u Hrvatskoj iznosi dvanaest, deset ili samo osam posto ukupnog stanovništva Hrvatske, oni žele biti državotvorni narod. Istodobno nisu spremni priznati jednaka prava ostalim narodima u Srbiji - primjerice Mađarima u Vojvodini ili Albancima na Kosovu.

Kako namjeravate riješiti problem srpske manjine u Hrvatskoj?

Srpska manjina u Hrvatskoj nije jedinstvena. U njezinim redovima ima oko deset posto ekstremista, koji su prihvatili velikosrpsku ideologiju. Većina tih Srba je prevarena. Rečeno im je da nova hrvatska vlada priprema pogrom - istodobno, zločini ustaša u Drugom svjetskom ratu deseterostruko su uveličani. Stekli smo dojam da čak i u vodstvu tih Srba jača spoznaja da su se našli u slijepoj ulici beznadnosti. Stvorili smo sve pretpostavke za rješenje tog problema lokalnom samoupravom, koja bi trebala biti dodijeljena srpskoj manjini. No, nijedna država ne može tolerirati oružani ustanak na svom teritoriju. Hrvatska područja pod srpskom okupacijom nikada nisu bila dio srpske države.

Ali zašto su Hrvati optuženi čak i za agresiju nakon Masleničkog  mosta i pokušaja povrata dijela teritorija koji su osvojili Srbi?

Mirovne snage UN došle su u Hrvatsku nakon sporazuma koji je sklopljen s Hrvatskom i s tadašnjom Jugoslavijom. Snage UN  omogućile su odlazak JA iz Hrvatske. No, spomenuta JA predlagala je svoje oružje lokalnim srpskim dobrovoljcima na tim područjima. Na taj način naoružani Srbi spriječili su realizaciju Vanceovog plana mirovnih snaga za Hrvatsku. Budući da  snage UN nisu imale pravo da u slučaju potrebe svoju zadaću izvrše i oružanim sredstvima, bile su prisiljene pasivno promatrati kako JA topove, tenkove i ostalo oružje predaje lokalnim Srbima.

U povodu posjeta Zagrebu, njemački ministar vanjskih poslova Kinkel izjavo je da Vas je pozvao da u  Mostaru "stvari dovedete u red", te da će u protivnom Hrvatska snositi odgovarajuće posljedice.

Ako je zaista to izjavio pred novinarima, riječ je o jednostranu prikazu. Hrvatska kao država i ja kao predsjednik naravno imamo utjecaja na hrvatsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. No, to ni u kom slučaju ne znači da upravljamo tamošnjim zbivanjima. Tamošnji sukobi u prvom su redu problem bosansko-hercegovačkih naroda. Ponudio sam svoje usluge i rekao da ću pokušati utjecati na tamošnje Hrvate. Oni imaju pravo zastupati svoje interese, ali svojim akcijama ne smiju dovesti u pitanje interese hrvatske države. No, Muslimanima sam također kazao da ne mogu očekivati da će Hrvati propuštati pošiljke oružja koje će oni nakon toga uperiti protiv hrvatskog stanovništva.

Neki krugovi na zapadu zahtijevali su proširenje sankcija usmjerenih  protiv Srbije i na Hrvatsku.

Nijedan ozbiljan političar nije mogao iznijeti takav prijedlog. Takav potez služio bi samo prikrivanju politike EZ, SAD i UN, koje ne znaju što učiniti s tim "bosanskim loncem". Hrvati u Hrvatskoj i Hrvati u Bosni nisu krenuli u osvajanje tuđih teritorija - oni su samo branili područja na kojima žive.

Zašto Hrvati u odnosu  prema Zapadu imaju veće poteškoće od ostalih postkomunističkih naroda?

Ne samo srpska propaganda već i određene snage na Zapadu koje žele obnoviti bivšu Jugoslaviju predbacuju Hrvatima da su glavni krivci za raspad Jugoslavije. Ne treba zaboraviti ni hipoteku Drugoga svjetskog rata i tadašnje hrvatske države pod Pavelićevim vodstvom. No, istina je da je u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj postojao daleko snažniji antifašistički pokret nego u Srbiji i u ostalim zemljama. Razmotrim li stanovište jednog dijela njemačkih medija prema Hrvatskoj, ne mogu se oteti dojmu da je njemačka strana opterećena kompleksom Trećeg Reicha.

Koliko bi dugo rat u Bosni mogao potrajati? 

Smatram da bi već ova godina mogla donijeti odluku. Srbija je tako iscrpljena da ne može potpiriti rat ni u Bosni ni u Hrvatskoj. Stoga mora doći do političkog rješenja. Doduše, kompromitirane su i Europa i UN i SAD, pa i Rusija.