Hrvatski je narod pokazao rijetku sposobnost žrtvovati se za ideale

Intervju za Rossiju, 11. prosinca 1993.

Lijepo je, gospodine Predsjedniče, što ste prihvatili razgovarati s nama i što nas dočekujete na ruskom jeziku. Otkuda takva sklonost ruskoj kulturi?

Mali hrvatski narod je oduvijek osjećao bliskost s velikim ruskim narodom tražeći od njega zaštitu. To nije bila trenutačna sklonost ni probitačni zahtjev - to je bilo stoljetno iskustvo potvrđeno političkom djelatnošću od vremena Jurja Križanića do naših dana. U Hrvatskoj se uvijek osjećao utjecaj ruske književnosti, Tolstoja, i Gorskog, i Šolohova, ovdje se slušala ruska glazba - Čajkovski, Musorgski, Glinka. Ruse i Hrvata je ujedinjavale općeslavenska zamisao, i ne samo to. Svojevrsnu je pozitivnu ulogu odigralo i komunističko internacionalno učenje koje nas je zbližilo. Uostalom, povijest se uči na paradoksima. U međuratnom je razdoblju Kominterna, nadahnuta od Moskve, stala na stranu hrvatskog naroda koji se borio protiv srpskoga hegemonizma u jugoslavenskom kraljevstvu i priznala nam pravo na nezavisnost i samostalan politički razvoj. Tada je kremaljsko vodstvo držalo da su Jugoslaviju, kao "tamnicu naroda", stvorili imperijalisti radi protuteže SSSR-u.  Istina, poslije socijalističke revolucije u Jugoslaviji te su ocjene promijenjene. Ne zaboravite da je Hrvatska 1917. prihvatila izbjegle bjelogardejce iz Rusije. Jedna iseljenica, ruska ljepotica Irina Aleksandrovna, poznata po svom prijateljstvu s hrvatskim književnikom Miroslavom Krležom, nedavno je poslala pismo mojoj supruzi Ankici. Ta žena u poodmaklim godinama, koja odavno živi u Švicarskoj, izrazila je želju zamijeniti svoju staru jugoslavensku putovnicu za novu, hrvatsku. Eto još jedne potvrde kako je život prepun najnevjerojatnijih zapleta.

Kada se o završetku Drugoga svjetskog rata u našoj zemlji odigrala revolucija, na njezinu se čelu ipak našao Hrvat - Josip Broz Tito. I u tom razdoblju nisu slabile veze između naših naroda, nego su jačale.

U svojim sam se mladim godinama osjećao marksistom, ali sam oduvijek, da se slikovito izrazim, više volio Jesenjina nego Majakovskog, i lirika mi je bila bliža od revolucionarnoga zanosa. I cijeli svoj život pratio sam put kojim korača Rusija. U socijalističkom sam razdoblju čitao Solženjicina, Ahmatovu, Bulgakova, znao sam mnoge ruske umjetnike koji su izbjegli iz SSSR-a. Uvjeren sam da će vaša zemlja u svim uvjetima ostati velesilom, i u politici i kulturi. Upravo me je ta okolnost poticala da čitam na ruskom i o Rusiji. Uspostava demokratskoga poretka u Hrvatskoj i u Ruskoj Federaciji stvara sve uvjete da se odnosi između naših zemalja ispune novim sadržajem.

Nije li nastala prijetnja odnosima između Rusa i Hrvata zbog događaja glede raspada Jugoslavije?

Ja držim da Rusija u cjelini igra pozitivnu ulogu u balkanskoj krizi. To se tiče i cijele bivše Jugoslavije i onih teritorija gdje su izbili najoštriji međunacionalni sukobi - u Bosni i Hercegovini. Istodobno mi Moskvi upućujemo i opravdane prigovore: oni se tiču onih trenutaka u mirovnom procesu kada je vaše vodstvo neopravdano prihvaćalo jednostrana stanovišta. Uostalom, postoji za to objašnjenje. Prije puno godina sreo sam u Zagrebu sovjetsko znanstveno izaslanstvo i jedan je vaš akademik uzviknuo u času iskrenosti: "Vi Hrvati ste tako dobar narod, ali, k vragu, zašto niste pravoslavci"? Eto, Srbija je pravoslavna država, u njoj se osjeća određena povijesna i religiozna težnja pema Rusiji. Svejedno što su Hrvati većinom katolici, zar to može smetati razvoju odnosa između naših zemalja.

Želim istaknuti da su za nas neobično važni dobri odnosi s vašom zemljom - i u politici, i u gospodarstvu. U Rusiji, na njezinim golemim prostorima, veliki su izgledi za našu industriju. Vi imate prirodna bogatstva koja su potrebna svakoj zemlji, posebno naftu i plin. Hrvatske su građevinske tvrtke u vas dobro poznate - od Krasnodarskoga kraja do Novosibirska. Dobro se drže na ruskom tržištu naša prehrambena i tekstilna industrija. Mislim da je Hrvatska privlačna i zbog svoje jadranske obale. Ne samo zato što su Dubrovnik i Rijeka bliže, a odmor jeftiniji nego u španjolskim, talijanskim ili francuskim ljetovalištima. Mi smo vrlo zainteresirani da ruska poduzeća kupe cijele hotele na našoj obali.

Gospodine Predsjedniče, nedavno ste se vratili iz Ženeve s mirovnih pregovora. Kako ocjenjujete njihov ishod?

Zadovoljan sam da su se stanovišta Europskoga saveza i Hrvatske o tome da treba djelovati samo političkim sredstvima stvarno poklopila. Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i predsjednik Srbije Slobodan Milošević, osuđivali su međunarodnu zajednicu: prvi drži njezinu politiku izdajom muslimanskih interesa, drugi se zauzima za hitno skidanje gospodarskih sankcija. Muslimani su kao i ranije spremni na nastavak rata, Srbi su zauzeli nešto konstruktivnije stanovište (iako je ta konstruktivnost zapravo štetna). Miloševićev je govor jako podsjećao na predizborne govore i bio je upućen domaćem slušateljstvu njegove zemlje.

Postoji li, prema Vašemu mišljenju, opasnost gubljenja teritorijalne cjelovitosti Hrvatske? U srpskim krajinama su za 12. prosinca raspisani izbori...

Ne, nema  takve opasnosti. I sami sudionici ženevskih pregovora, pa i vaša zemlja, potvrdili su spremnost jamčiti nepovredivost hrvatskih granica. Mislim da je u interesu i krajinskih Srba da poslije prosinačkih izbora dođu na vlast realni političari, skloni dijalogu sa Zagrebom.

Rat je napustio Hrvatsku, a posljedice se osjećaju u gospodarstvu zemlje. Kako se provodi gospodarska reforma?

Vrlo dobro. Kao prvo, hrvatski je narod pokazao rijetku sposobnost žrtvovati se za ideale nezavisnosti, a drugo, teško je stanje natjeralo mnoga poduzeća na samoinicijativu. Postigli smo stabilizaciju, gotovo zaustavili inflaciju (u studenome su cijene porasle samo 1,4 posto). Sada je gospodarsko stanje u Hrvatskoj bolje nego u drugim bivšim socijalističkim zemljama, osim jedino Češke. Posebno se pokazalo jedinstvo našega političkog vodstva Vlada, koju je sastavila vladajuća Hrvatska demokratska zajednica dosljedno provodi koncepciju.

Gospodine Predsjedniče, razgovarali smo o najbitnijim događajima gledano današnjim očima. Ali, zna se da će im budući povjesničari udijeliti tek nekoliko odlomaka u udžbenicima naših potomaka. Dopustite mi da Vas upitam, ne kao političara nego kao znanstvenika, što bi povjesničar dr Tuđman napisao o Tuđmanu, predsjedniku Hrvatske?

Sigurno bi povjesničar Tuđman napisao da je predsjednik Tuđman bio čovjek koji se zauzimao za prihvatljiv socijalni poredak za sve građane svoje zemlje. Koji je u mladosti prihvatio socijalistički svjetonazor jer je obećavao stvaranje raja na zemlji, a tlačenom hrvatskom narodu, davao pravo na samoodređenje i borbu za nezavisnost revolucionarnim putem. Ali kada se uvjerio da je taj svjetonazor doveo do žalosnih posljedica, ponovno se opredijelio, ali za demokratski sustav.

Kao povjesničar, dr. Tuđman je ponekad predviđao da ćemo živjeti u doba kada će se razne zemlje zbližiti, a pojavit će se i nacionalna individualizacija. Stvorit će se uvjeti za uspostavu demokracije na osnovi prava svih naroda,  uključujući i male narode. Dokaz za to su moje knjige "Rat protiv rata" iz 1957., "Velike ideje i mali narodi" iz šezdesetih godina, zatim ne tako davna knjiga "Nacionalno pitanje u Europi". Kao znanstvenik predvidio sam raspad mnogonacionalnih država i stvaranje saveza naroda. Kada sam to pisao, u SSSR-u je vladala teza o nastanku nove međunarodne zajednice - sovjetskog naroda, što je za mene bilo tlapnjom. Napokon, u jednom od svojih zadnjih radova,  u "Bespućima", zauzimao sam se za nužnu normalizaciju odnosa između Hrvatske i Srbije, snaga koje su povijesno suprotstavljene. Mogli su se dogovoriti vječni protivnici u Skandinaviji, našli su zajednički jezik Francuska i Njemačka! Povjesničari će vjerojatno napisati da je Tuđman imao osoban pogled na povijesni razvoj, imao je odlučnosti da brani svoje zamisli ne bojeći se pritisaka. Kao državnik, on je poduzimao korake koji su odgovarali interesima hrvatskoga naroda i interesima mira.

Nastavimo taj mali povijesni izlet. Što biste preporučili mladima Hrvatske, što biste poželjeli svojim unucima?

Jedan od mojih unuka je sudjelovao u domovinskom ratu 1991. - 1992. godine. Četrdesetih godina ja sam se četiri godine borio protiv fašista. Želim da se više nijedan mali Hrvat ne mora prihvatiti oružja.