O budućnosti Europe

Autor: Franjo Tuđman

Velike ideje i mali narodi
Matica hrvatska, Zagreb, 1969.

str. 460:

Razumljivo, takva zajednica nije zamisliva bez Njemačke. Prema tome, Europi treba ne razjedinjena i zbog toga opravdano nezadovoljna nego nacionalno ujedinjena Njemačka, koja je već dovoljno ispaštala za grijehe Hitlera, što jedino može stvoriti preduvjete za njezin demokratski razvitak u budućnosti. No, s druge strane, u sadašnjim europskim i svjetskim prilikama Njemačkoj isto tako i još u mnogo većoj mjeri treba Europa. Kako sada stvari stoje, bez perspektive ujedinjene Europe i saveza europskih naroda teško je vidjeti i neke stvarne izglede ujedinjenja Njemačke.

str. 462:

Budući da zbog nuklearne ravnoteže ni jedna ni druga velesila ne može proširiti svoju prevlast na cijelu Europu, a budući da je sadašnja nasilna podjela Europe toliko neprirodna da su gotovo dva i pol poslijeratna desetljeća nedvojbeno dokazala krah svih pokušaja ideološkog opravdanja takve neodržive razudbe, — to je jedini izlaz iz sadanjeg bezizgledna stanja da se europske zemlje izvuku iz ratnog tabora jedne i druge velesile, da se Europa neutralizira i samoorganizira ujedinjenjem u savez europskih država da bi mogla postati samostalan čimbenik u svjetskim odnosima. Takva ujedinjena i neutralna Europa razdvojila bi dvije suparničke velesile i, mjesto poprišta hladnoratnog blokovskog presizanja i razlučnice ideološke isključivosti, ona bi mogla postati kontinentom mira i koegzistencije i novim važnim činiteljem u međunarodnom životu, ali ovaj put ne više kao mlada ekspanzionistička sila, jer je svoje imperijalističko razdoblje Europa odživjela u doba ekspanzionizma europskih velikih sila, već kao čimbenik mira i razbora, ravnoteže u svijetu i sigurnosti u Europi, koegzistencije država bez obzira na razlike u njihovim političkim ideologijama i na opreke u društvenim sustavima, čimbenik suradnje malih i velikih naroda i jedinstva pluraliteta na temelju poštovanja načela samobitnosti, ravnopravnosti i suverenosti svakog naroda u životu europske zajednice, što bi bez dvojbe bio znatan prilog i pobjedi tih načela u svijetu uopće.

str. 476-477: 

U europskom životu odveć su dobro poznati primjeri slabosti i uzroci raspadanja gotovo svih nadnacionalnih i višenacionalnih državnih tvorevina zbog nejednakosti i hegemonizma a da bi se bilo tko ozbiljan mogao ponovo upuštati u neke slične neizvjesnosti: zajednička država skandinavskih zemalja, Švedske, Norveške i Danske stvorena 1397, počela se raspadati 1523. izdvajanjem Švedske, godine 1814. i Norveška se oslobodila danske hegemonije, ali bijaše primorana na zajednicu sa Švedskom, no i ta Švedsko-norveška unija raspala se 1905; Habsburška monarhija doživjela je rasulo poslije višestoljetna postojanja 1918. zbog zasukana austrijskog i mađarskog hegemonizma što je odbijao sve razložne prijedloge da se Monarhija federacijom pretvori u ravnopravnu zajednicu podunavskih i srednjoeuropskih naroda; jedan od glavnih uzroka sloma carizma u ruskoj imperiji bila je potlačenost neruskih naroda, koji su prišli proleterskoj oktobarskoj revoluciji 1917. zbog lenjinskog poziva za mir i proglašenja načela o pravu naroda na samoodređenje; Čeho-Slovačka se godine 1938. pokazala slabom pred Hitlerovim pritiskom i prema nagodbama velikih sila među ostalim i nezadovoljstva slovačkog i ostalih podređenih naroda; monarhistička Jugoslavija doživjela je 1941. ne samo vojnički poraz nego i moralno-političko rasulo zbog velikosrpske hegemonije nad hrvatskim, slovenskim, makedonskim i drugim narodima; danas u Belgiji vlada oštar sukob zbog neravnopravnosti Flamanaca s Valoncima; Baski u Španjolskoj nastavljaju otpor potlačivanju, zbog kojeg su već u građanskom ratu (1936—1939) poveli općenacionalnu borbu; Škotska i Walles u Velikoj Britaniji bore se za ravnopravnost s Engleskom; dugotrajni autonomistički pokret Bretonaca za samoupravu Bretagne poprimio je oblik separatističko-terorističkih nemira protiv hegemonije Francuza i centralističkih vlasti Pariza. Doda li se svemu tome da su razlozi zašto je de Gaulleova Francuska u stvari napustila NATO bili osobito u neravnopravnim odnosima među članicama tog pakta i da su uzroci što su doveli do raskola u socijalističkom svijetu (sovjetsko-jugoslavenski raskol 1948. i sovjetsko-kineski sukob poslije 1960) i do sve većeg unutarnjeg rastrojstva Varšavskog pakta i istočnog bloka (istočnonjemački događaji 1953, mađarski i poljski događaji 1956, okupacija ČSSR-a i prijetnje Rumunjskoj, te istup Albanije iz Varšavskog pakta 1968) u staljinističkoj velikodržavnoj politici sovjetskog vodstva, koje hoće silom zadržati nametnute neravnopravne odnose ostalim socijalističkim zemljama i bezobzirnu hegemoniju neruskim narodima i cijelom međunarodnom komunističkom pokretu, — onda je očito da se napredna europska zajednica može graditi samo na suprotnim temeljima, na podlozi zajedničkih interesa, all i jedino na čelima poštivanja pune jednakopravnosti, potpune dobrovoljnosti, i poštivanja suverene volje svakog naroda.