Dr. Franjo Tuđman - o Krleži

izvori: "Petrinjska 18 - Zatvorski dnevnik iz 1972."; "Osobni dnevnik 1973.-1978."; "Osobni dnevnik 1979.-1983."; Nedjeljni vjesnik; Osobni dnevnik iz 1997. (neobjavljeno)

Subota, 11. ožujka 1972.

I tako se rastadoh po drugi puta s Aretejom i Pogovorom o njemu i Križaniću.

Ali što mi vrijedi kad mi je Krleža više puta rekao da ništa nisam naučio iz njegovih knjiga! I od njega!

U šali, ali očito imao je pravo.

Ali zar to njegovo pravo ne potvrđuje i ovo moje neizbježivo "pravo". Da nema ove moje kobi onda on ne bi imao "pravo".

Četvrtak, 17. svibnja 1973.

Sinoć od 21-23 sata kod Krleže. Razgovor o svemu i svačemu.

Ne dva, nego mnoštvo svjetova.

Nisu nam drugi krivi, nego mi, Hrvati, sami sebi. Ali ocjene tko su ti posve su nam različite...

“Da ste mene čitali kako treba vi biste još i danas bili na Gornjem gradu i direktor Instituta, i sve drugo što ide s time”...

Odgovorio sam određeno: Ne, kakogod vas čitao to nisam mogao. Da bih se održao usprkos svoj toj politici, to je bilo nemoguće jer ja sâm za to nisam imao nikakve pretpostavke koje takvoj politici trebaju!!

Moja moralno-karakterna i intelektualna svojstva i moje težnje posve su druge...

Onda se niste trebali baviti politikom!

I nisam želio! U revoluciju sam otišao zbog ideala, a kasnije sam bježao iz politike u znanost i jedino tu sam želio raditi.

Dobiva prijeteća pisma: najviše iz Zagreba. Prijete mu se kao izdajici hrvatstva (čak i smrću) zato što u ovim vremenima tiska svoje stvari u Vjesniku i po drugim novinama.

Razgovarat će ponovno o mom slučaju. Rekoh mu što misli sud.

Da, ali to nije pravna nego politička stvar. I time je stvar postavljena na svoje mjesto!! Politika ima na sve pravo, zar ne?!

Rekoh mu da što se mene i Pavletića tiče da je tu, čini se, tako da bi nas teško ponovno zatvarali, ali da ga molim da vidi za Šćukanca i ostale što ih osudiše na tako goleme kazne...

Da, da bila je Zdenka Munk, jasno da se radi o naivnoj gluposti, a ne o nikakvoj špijunaži.

Ponedjeljak, 18. veljače 1974.

Predvečer kod Krleže. Veoma susretljiv, razgovorljiv, ponudio courvoisier i kavu. Dvosatni razgovor o našim temama.

“Ne znate kako je lijepo! Med i mlijeko teče! Ne možete ni zamisliti kako može biti. Imam crne slutnje!”

Nekoliko sam puta navraćao razgovor na Šimu: “Govorio sam, znam, sve znam, zapravo kome još!!”

Došao mu neki lingvist da ne sudjeluje u proslavi Jagićeve obljetnice.

Nije ni mislio, ali kakvog to ima smisla ako se tvrdi da nije ništa učinio za Hrvatsku. Pošto ovdje nije mogao raditi otišao u Odesu, Krakov, u Beč. Osnivač slavistike. Kako to nije ništa? Po vašemu - pitao je lingivist - onda ni JBT nije ništa učinio?! - Nije! Bio je odgovor, nad kojim se Krleža zgraža.

Pita se od čega, kakvih komponenata satkan taj hrvatski inteligent?!

Hrvatska politika i ne može biti drugačija. Za nj je Tito također produkt hrvatske politike.

Vodi pragmatističku politiku, jer inače ne može.

Svi narodi od Baltika do Jadrana u istom su položaju.    

A što se zatvora tiče - uvijek ih je bilo. I ljudi umiru u njima.

Znam tu njegovu partituru napamet. Zaokružen “filozofski” pogled - Krležijanski. Odukada vodi - nešto je i sâm, ako ne i dosta o tome pisao; a kuda - tome je također nešto kumovao, a prosudbu valja tek dati.

Političar je samo onaj tko taj posao uspješno obavlja, tj. tko se održava na vlasti bez obzira na sve.

Četvrtak, 26. siječnja 1978.

Među poštom dočekala me iznenađenja:

Novogodišnja čestitka Krleže, poslana 17. siječnja (!) u slijedećem obliku (u kuverti i na čestitci Leksikografskog zavoda):

                "P.t. gospođa

                Ančica Tuđman

                Zagreb

                Nazorova __

Sve Tuđmane, Tuđmanke i Tuđmanove sa šarmantnom generalicom na čelu, znači sve sinove i snahe i unučad i zetove, u jednu riječ, sve članove obitelji Franje Tuđmana srdačno pozdravljaju s najboljem željom za 1978.

Krleževi"

Napisao je to vlastitom rukom Miroslav  Krleža! Zbog davnašnjih simpatija i ove čestitke okrstismo tu čestitku ljubavnim pismom Ankici.

A riječ je, zapravo, o načinu održavanja veze i odnosa s proskribiranim generalom i povjesničarom, "glavnim ideologom hrvatskog nacionalističkog pokreta", tj. sa svojim bivšim prijateljem, dijelom i sa svojim duhovnim sinom, koji je, međutim, bio dosljedniji u konsekvencijama svoje spoznaje, u rušenju starih i stvaranju novih mostova...

Ako se ne varam, nije nam pismeno čestitao od 1967. - poslije mog istjerivanja iz Instituta i iz SKH. Od tada su nam i odnosi bili formalni, mogao bih reći hladni nakon dugogodišnjeg prijateljstva da bi me onda 1972. spasio desetogodišnje robije...

Što ga je sad pobudilo na to, a nije to učinio, jamačno u novogodišnjoj vrevi, već promišljeno, očito?!

Vjerojatno više razloga ne toliko osobne, koliko povijesno-kulturne naravi!

Iz istih, dotično sličnih razloga valja prihvatiti igru vraćanja prijateljstva.

Zaključismo da je čestitka takva da obvezuje da mu se javimo, i to jasno Ankica, pa je nazvala telefonom.

Njihova domaćica reče da je gospodin u krevetu pa je Ankica razgovarala s Belom. Bio je to dug i srdačan razgovor; zanimala se za sve članove obitelji, a za Krležu reče da se kreće samo s dva štapa (koljena), da je prekasno počeo s terapijom, ali da mu je ipak bolje, da bi trebao ići u Igalo, ali da im se ne ide.

Ponedjeljak, 11. svibnja 1981.

Krleža; u teškom je stanju. Navodno treba biti prebačen u bolnicu. Zna se da govori: Tuđman jest tvrdoglavi Zagorec, ali to što rade s njim je čisti besmisao, jer on se zauzima za povijesne istine, pa ako se njemu sudi, koga onda ne bi treblo suditi...

Potvrđuje se njegov pozitivan odnos prema mojem pismu. Onako kako sam i očekivao.

Četvrtak, 19. kolovoza 1982. (220. dan)

"Forumske" "Zastave" Krleža je dopunio još jednom knjigom. Prvo izdanje izašlo je u 4 knjige, a novo, sarajevsko, u pet knjiga. Ovdje sam uzeo i pročitao 4-tu i 5-tu..

Vjerojatno jedan od "najpolitičkijih" romana u svjetskoj književnosti.

U "Zastavama" cijeli Krleža u nacionalnom smislu; sa svim svojim (mladalačkim) jugo (pijemontsko-srpskim) i lenjinističkim iluzijama ali i sa sveukupnošću svog prokletstva hrvatstva…

U poplavi knjiga o Krleži, nema one koja bi za hrvatsku povijest bila od najveće važnosti: Krleža i hrvatsko nacionalno pitanje. Cijela suvremena naša povijest: od starčevićanaca i frankovaca do radićevaca i hrvatskih marksista; od jugonacionalista do ustaša; od integralista do federalista i separatista.

Što je o svemu tome pisao i intimno mislio!! Kakvim je sve proturječnostima bio razapet?! Kakva je protuslovlja premošćivao a koje mladalačke zablude nikada nije nadišao!?!

Mogao bih i trebao bih napisati takvu knjigu. Zbog i radi povijesti hrvatske.

Utorak, 24. kolovoza 1982. (225. dan)

Slikar Vaništa piše sjećanja o razgovorima s Krležom. Potvrđuje da je rekao o mom suđenju da je to suđenje hrvatskom narodu. (Svijet, 1264, 23.08.82.)

1. ožujka 1992. Nedjeljni vjesnik

"Krleža je bio taj koji je slijedećih deset godina insistirao  na našem osobnom prijateljstvu, do kojeg je došlo zbog nekih intelektualnih, a vjerojatno i karakternih afiniteta. A bilo je nerijetko i obiteljskog sastajanja.

Imali smo različite prijatelje, ali u ovom slučaju to se poklopilo, pa su Krleža i Bela bili dobri s mojom suprugom i sa mnom. Razlika između mene i njega bila je 30 godina. Ja sam tada još bio čovjek kojemu je bilo više do praktičnih djelatnosti, a on je bio čovjek koji je znao da se svijet, po njegovu shvaćanju, ne može promijeniti. Mislim da je u tim mojim pristupima, doživljavao na svoj način sebe mladog, ili pak svoju generaciju.

Zbog toga je u tom krležijanskom krugu  bila takva situacija da sam ja, po svojoj naravi bio onaj koji mu je protuslovio, dok su drugi manje-više u onome što se nazivalo krležijanskim krugom patrijarha shvaćali tako kao da mu se ne može i ne treba suprotstaviti. Volio me na svoj način i cijenio te moje rasprave.

Koliko je rat protiv Hrvatske bio usmjeren upravo na bitne odrednice hrvatstva, a to znači i na njegov kulturni identitet, toliko se i taj kulturni identitet pokazao nadmoćnim i sastavnim dijelom samoodređenja. Pa i pobjede.

Krleža mi je tada rekao: 'Tuđman, dok se vi niste vratili u Zagreb, nisu se sastala tri Hrvata koja bi razgovarala o hrvatskim problemima'.

Krleža je bio složena ličnost. Bio je u intelektualnom smislu revolucionaran duh, ali u praksi pomalo legitimist. Znao je da, kada se ostvare svi ideali revolucije, da bivaju suprotni od onoga što se mislilo. I nije vjerovao u mogućnost izbavljenja hrvatstva. Ja sam, međutim, davno došao do spoznaje da se u starčevićanskom smislu treba vratiti hrvatstvu. Krleža je na svoj način zapravo do posljednjeg momenta ostao zdvojan…

Bio je najradikalniji Hrvat, ali s druge strane isto je tako mislio da se jednom pametnom politikom iz, kako je govorio, te melase, južnoslavenske melase, može stvoriti jedna velika nacija. Nije shvatio tu civilizacijsku razliku.

Nije shvatio zato što je uz sebe uvijek imao ponekog Srbina koji je bio Europejac. Na kraju, činjenica je da je prihvatio stvaranje Jugoslavenske enciklopedije, bio je to također pokušaj objedinjavanja. Ja sam, međutim, došao do spoznaje da je to uzaludan posao. On je izbačen iz CK-a, ali je ostao osobni prijatelj Tita i direktor Leksikografskog zavoda, a ja nisam mogao ostati ne samo u Institutu nego ni na Sveučilištu.  Tog trenutka to se naše prijateljstvo ohladilo.

Kad su me 1972. godine uhitili, nisam mu se obraćao i jednoga se dana sam pojavio kod moje supruge, pitao što sam, tražio optužnicu, zvao odvjetnika i konačno otišao kod Tita, obrazložio mu stvar, a Tito mu je rekao "Tuđmanu ne pakovati".

Petak, 26. prosinca 1997.

Među nekoliko starih knjiga dobio sam i prvo izdanje Krležina "Izleta u Rusiju" (Zagreb, 1926.) od Mladena Tkalića, s posvetom: "Bilo je mnogo pitanja u Hrvata! A Vi ste svoje remek-djelo priveli kraju".

Taj, meni nepoznati, gospodin javio mi se i pismima više puta. Očito jedan od onih ljudi koji razumiju vrijednost ostvarenog djela.

Razumio bi ga i Krleža, ali bi po svom običaju vjerojatno sumnjao u njegovu trajnost, kao što je dvojio u sve.

Za Krležu, ne samo pisana, nego i zbiljska povijest  djelo je "jalovo kroz vjekove".

"Historija slijeva ili zdesna, neće biti ipak da je drugo nego ljetopis gluposti, podlosti i genijalnih napora za pobjedu morala i pameti, borbe ne samo za opstanak tijela nego i duha."

To su mu bile početne rečenice o "Magistra vitae".

Što bih tek ja mogao reći o obraćanju ne baš  neznatnog dijela hrvatske inteligencije o svemu što smo, i kako ostvarili na svom putu do hrvatske slobode i države?!

Tobože najslobodniji duhovi, što pripadaju svjetskoj masoneriji, ili blaže rečeno liberalizmu, traže – rekao bi Krleža – tuđeg gospodara, kudeći i rušeći sve svoje.